Evo kako vaše tijelo reaguje na ekstremni stres

16-godišnji dječak podiže Volkswagen sa svog komšije. Majka se bori protiv polarnog medvjeda kako bi zaštitila svoju djecu. Kćerka diže prevrnuti traktor sa vrha svog oca. Ovi podvizi su mogući zahvaljujući naletu adrenalina i otključavanju tjelesnih sistema i mišićnog kapaciteta kojima se u potpunosti može pristupiti samo u trenucima ekstremnog pritiska.

Iako su ovi incidenti takozvane "histerične snage" stvarni, fenomen je težak za proučavanje u laboratoriji, jer bi to bilo opasno za učesnike. Umjesto toga, neuronaučnici se oslanjaju na ono što je poznato o reakciji mozga i tijela "bori se ili bježi" i mehanizmima povratnihi nformacija o stresu koji su povezani s tim, a koji potiču ova djela ekstremne snage.

To su isti sistemi odgovora koji su služili našim drevnim precima u situacijama poput suočavanja ili bijega od sabljozubog tigra, ali su evoluirali tako da se manje ekstremni mehanizmi pokreću u savremenim situacijama kao što je kada dobijemo zabrinjavajuću SMS poruku od voljene osobe. prvo, stisnemo kočnice kada životinja preleti cestu ili se suoči sa izgledom za javni govor, piše National Geographic.

U svakom slučaju, "to je isti odgovor na stres, ali se sada češće aktivira u situacijama koje nisu opasne po život", kaže Marc Dingman, vanredni profesor biobihejvioralnog zdravlja na Državnom univerzitetu Pensilvanije.

Ovi mehanizmi postoje kao dio autonomnog nervnog sistema tijela, koji se može smatrati kontinuumom, sugeriše popularni istraživač i neuronaučnik Stanfordske medicine Andrew Huberman. "Na jednom kraju ovog kontinuuma imate apsolutnu paniku i fiziološke reakcije povezane s tim", objašnjava on, "a na suprotnoj strani imate komu."

Između ova dva ekstrema postoji niz bioloških odgovora na stres, od kojih su neki povezani kao kada izgubite apetit ili imate problema sa spavanjem. Drugi odgovori su poznati daleko manjem broju ljudi, poput onih koji su iskusili trenutak histerične snage.

Razumijevanje histerične snage i reakcije bori se ili bježi

Histerična snaga je termin koji se ponekad koristi da opiše "podvige snage koji se javljaju u situacijama visokog stresa koji uvelike premašuju ono što bismo inače zamislili da je osoba sposobna proizvesti i koje bi bilo nemoguće reproducirati u mirnijim okolnostima", kaže E. Paul Zehr, profesor senzomotorne neuronauke na Univerzitetu Viktorija u Kanadi.

Ljudi mogu iskusiti ovu pojavu kada su u ekstremnoj opasnosti – kao što je pad kroz zaleđeno jezero, napad od strane čovjeka ili životinje, zarobljavanje nekim predmetom ili kada se suoče s prirodnom katastrofom ili katastrofom koju je stvorio čovjek.

„Ista reakcija može se pojaviti i kada se interveniše da bi se zaštitila druga osoba u opasnosti, tako da to nije samo za samozaštitu“, kaže Massimo Testa, ljekar sportske medicine u Intermountain Medical Group u Utahu.

U takvim okolnostima, istraživanja pokazuju da složene moždane strukture, neurotransmiteri i specifični tjelesni sistemi pokreću oslobađanje kaskade hormona, omogućavajući veći pristup mišićnom kapacitetu i povećan protok krvi u dodatke i organe tijela koji su najpotrebniji za odgovor na hitan slučaj.

Kako bi se dodatno pomoglo tijelu da postigne ovo stanje hiper-pobuđenosti, energija koja se inače koristi u drugim sistemima oko tijela – kao što su oni koji se odnose na traženje i varenje hrane, upravljanje reproduktivnim zdravljem ili regulaciju tjelesne temperature – se preusmjerava kako bi se fokusirala na trenutne preživljavanje.

"Svaki organizam - ljudski ili drugi - u suštini ima samo tri osnovna odgovora na bilo koju vrstu stresora: ostati na mjestu, krenuti naprijed ili nazad", kaže Huberman. Dok su tjelesni resursi potrebni za bilo koji od ovih odgovora, opcije borbe i bijega zahtijevaju najveću mobilizaciju resursa, fokusirajući svu pažnju na isti cilj.

"U ovom stanju, broj kadrova u vašoj percepciji vremena drastično se povećava i počinjete mikro-rezati vrijeme, uzimajući mnogo više informacija nego što biste inače - i mnogo brže", objašnjava Huberman.

Tokom takvog ekstremnog stresa možete koristiti više svojih mišića nego što biste inače mogli pristupiti.

„Mi generalno koristimo samo delić maksimalne snage i snage naših mišića i obično ima dosta rezerve koja ostaje neiskorišćena“, kaže Gordon Linč, direktor Centra za istraživanje mišića na Univerzitetu Melburn u Australiji.

Istraživanja pokazuju da postoji više inherentnih mjera zaštite koje posebno sprječavaju preopterećenje mišića. Međutim, tokom hitne situacije, Lynch objašnjava da se ove zaštitne mjere "mogu nadjačati kako bi se omogućilo trenutno regrutiranje najvećih i najbržih mišićnih vlakana potrebnih za eksplozivnu silu i snagu i za ostvarenje pravog potencijala mišića".

Ulogu hormona

Ovakve reakcije „bori se ili bježi“ potiču iz amigdale – složene strukture mozga, „koja obrađuje vaša iskustva zbog njihovog emocionalnog sadržaja“, kaže Donald Katz, psiholog i bihejvioralni neuronaučnik sa Univerziteta Brandeis u Massachusettsu. Objašnjava da kada se ova struktura suoči sa stresorom, ona šalje signal o nevolji u područje mozga koje se zove hipotalamus.

Hipotalamus je poput komandnog centra za autonomni nervni sistem – sistem koji ima dva odjela poznata kao simpatički nervni sistem i parasimpatički nervni sistem.

Ovi sistemi kontroliraju višestruke nevoljne tjelesne funkcije uključujući kardiovaskularne i respiratorne performanse te suženje i proširenje ključnih krvnih sudova i malih disajnih puteva u plućima.

Kada se u hipotalamusu aktivira odgovor na stres, neurotransmiteri se oslobađaju iz neurona u cijelom tijelu i signal se šalje u nadbubrežne žlijezde, koje se nalaze na vrhu oba bubrega.

Odatle dolazi do brzog oslobađanja hormona adrenalina (epinefrina) i noradrenalina (noradrenalina).

Ovo oslobađanje hormona, "povećava broj otkucaja srca i krvni pritisak, proširuje zračne prolaze kako bi se maksimizirao kisik i pokreće krvne žile da se skupljaju, što pomaže da se krv preusmjeri prema glavnim mišićnim grupama, uključujući srce i pluća", kaže Holly Blake, profesor bihevioralne medicine na Medicinskom fakultetu Univerziteta Nottingham u Engleskoj.

Osjetila povezana s dodirom, vidom i zvukom također su pojačana oslobađanjem ovih i drugih hormona, koji svi služe da vam pomognu da bolje obradite i odgovorite na sve iznenadne promjene u vašem okruženju.

Od posebne važnosti, adrenalin također može privremeno smanjiti osjećaj boli. "Adrenalin može uticati na percepciju bola inhibiranjem signalnih puteva", objašnjava Mihail Zilbermint, lekar i direktor programa endokrinih bolnica u Johns Hopkins Medicine. To čini, dijelom, presretanje i blokiranje signala boli koji putuju kroz mozak i kičmenu moždinu. Često je uključena i buja endorfina, za koje istraživanja pokazuju da djeluju kao prirodni lijekovi protiv bolova.

Zbog ovih hormona se može napregnuti ili preopteretiti mišić u trenucima ogromnog stresa. "Vaši putevi za povratne informacije o bolu obično rade da vas zaštite, ali kada se ovi putevi zatvore, više se ne brinete o kidanju bicepsa ili dislociranju ramena, jer umjesto toga pokušavate obraniti sebe ili voljenu osobu od katastrofalne štete." objašnjava Huberman.

Reakcije na stres utiču na sve

Dok ekstremne reakcije na stres "bori se ili bježi" mogu biti korisne, pa čak i ključne za preživljavanje u hitnim slučajevima, manja količina ovih hormona se oslobađa u uobičajenijim okolnostima.

„Sve što se dešava unutar ovog sistema odgovora postoji u kontinuitetu, tako da će neko ko je malo pod stresom doživeti nešto od ovoga, dok će neko u potpunom paničnom režimu otključati pune efekte ovog sistema“, kaže Huberman.

Zaista, istraživanja pokazuju da se hormoni stresa kao što su kortizol, adrenalin i noradrenalin često oslobađaju kod većine nas. "Adrenalin se proizvodi kad god postoji stres", objašnjava Melissa Leber, liječnica i direktorica Hitne pomoći za sportsku medicinu u zdravstvenom sistemu Mount Sinai u New Yorku. "To može biti tokom takmičenja ili nastupa, zbog važnog testa ili prezentacije, kada ste u borbi ili kada se vaše tijelo nosi s bolešću ili infekcijom."

A budući da neki ljudi već doživljavaju stres češće od drugih, te osobe imaju tendenciju da doživljavaju reakcije na stres češće i često u većem stepenu.

Neko na zahtjevnom poslu ili neko ko redovno ne spava dovoljno, na primjer, vjerovatnije je da će biti "umoran i oživljen stresom", kako kaže Huberman, nego neko ko se ne bori s tim stvarima.

S druge strane, i dalje u kontinuitetu, "sportisti ekstremne izdržljivosti ili snage gotovo sigurno aktiviraju više ovog sistema stresa i to na duži vremenski period nego što je uobičajeno za nas ostale", kaže Zehr.

U oba slučaja, pojedinac će vjerovatno doživjeti kratkoročne koristi povezane s oslobađanjem hormona povezanih sa stresom, ali dugoročne posljedice ovih hormona koji često preplavljuju nečiji sistem mogu biti zabrinjavajuće. "Ti hormoni su nam potrebni da bi olakšali fiziološke reakcije, ali u suvišku, oni mogu biti naš gubitak", kaže Lynch.

Posljedice doživljavanja ekstremnog stresa

Lynch objašnjava da kronični stres koji je povezan s stalnim, većim oslobađanjem adrenalina, noradrenalina i kortizola, "može utjecati na tjelesne organe i sisteme, što dovodi do štetnih fizioloških ishoda." Uobičajene štetne posljedice kroničnog stresa uključuju visok krvni tlak, poremećaje spavanja, dijabetes, gojaznost i bolesti srca.

Stres također može utjecati na dio mozga u kojem se pohranjuju sjećanja. “Dok stres dramatično utječe na vaše pamćenje u kratkom roku, a posebno u situacijama borbe ili bijega – vjerovatno zato što vaš mozak želi zapamtiti kako izbjeći sličnu situaciju u budućnosti – dugoročno, kronični stres može značajno narušiti vaše pamćenje“, objašnjava Huberman.

A krajnji kraj ovog odgovora na stres, kao što je ono što je povezano s histeričnom snagom i borbom ili bijegom, može dovesti do posebno zabrinjavajućih ishoda.

"Fiziološke kaskade koje dovode do izražavanja 'histerične snage' po svojoj prirodi uklanjaju sigurnosne granice i stoga mogu biti izuzetno opasne", kaže Zehr. "Da smo sve vrijeme na maksimumu, ne bismo dugo živjeli."

Blake kaže da čak i slučajno oslobađanje previše adrenalina, kao što je ono što se dešava kada tijelo predvidi prijetnju koja se nikada ne manifestira, „može uzrokovati simptome kao što su vrtoglavica, nesanica, nervozan osjećaj nervoze i, u ozbiljnijim slučajevima, oštećenje srce."

U slučajevima kada je trauma također povezana s ekstremnim krajem odgovora na stres, osoba može patiti od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i biti pogođena tokom dužeg vremenskog perioda.

Čak i bez dijagnoze PTSP-a, mnogim ljudima može biti teško da se emocionalno izvuku iz reakcije visokog stresa. Huberman objašnjava da se mehanizmi borbe ili bijega nužno aktiviraju vrlo brzo, "ali deaktiviranje ovih reakcija obično traje mnogo duže i neki ljudi će i dalje razmišljati o iskustvu satima ili danima kasnije."

Takvi ljudi mogu imati poteškoće s koncentracijom, može im biti smanjen apetit i mogu imati problema sa spavanjem noću.

"Mi smo ljudi", kaže Huberman, "i ponekad kada smo pod stresom, ne možemo to jednostavno isključiti."


(Vijesti.ba)