MIRKO KOVAČ

Rat je bio opijum političkih i intelektualnih elita

image Mirko Kovač

MIRKO KOVAČ, Najznačajniji pisac jugoslovenskih i postjugoslovenskih prostora ekskluzivno govori za PAN BOŠNJAK

PB: Prvi put sam Vas vidio u Kamernom teatru, čini mi se 1979., kada ste promovirali Vaš roman Vrata od utrobe. Mislim da Vam je promotor bio Anđelko Vuletić. Bila je sjajna atmosfera. Mnogo studenata. A Vama, kako smo Vas tada doživjeli, uopće nije bilo stalo da mišljenja oficijelne (književne) kritike. Ja sam se iskreno tada bojao za Vas. Previše ste mi djelovali bohemski slobodoumno. Biste li se mogli prisjetiti tog vremena, tog Sarajeva i te Vaše knjige?

KOVAČ: Nije mi se lahko sjetiti, ne zato što imam problema s memorijom, nego sam tada bio, kako vi kažete “bohemski raspoložen”, što je samo eufemizam. Zapravo, ja bohemski nisam nikad živio, a ako su se neki ispadi te vrste dogodili, onda su oni bili izraz stanovite radosti kad sam s prijateljima, ili pak nekog očaja iz koga se na taj način, bar nakratko, bježalo. Ja se sjećam Saita Orahovca koji me “vadio” i govorio kako me zna u boljim izdanjima. Ali sve u svemu i to je dio našeg života, za pisca je dobro kad ga se baca iz jednog stanja u drugo. Sutradan, kada su te omaglice prošle, bilo mi je žao što nisam drukčije nastupio, a onda su me sa svih strana obasipali utjehama da sam, unatoč svemu, govorio o tome što je literarni zavičaj. Sve u svemu ja sam sređeno živio, sređenije od mnogih mojih kolega. Najveći bohem iz moje generacije bio je Danilo Kiš, ali njemu je to išlo od ruke. Bio je zabavan, svirao je gitaru, divno je pjevao, znao je što su dobra vina. Njemu je sve to tako prirodno ležalo. On je živio ono što se kaže “sto na sat.”

PB: Mnogo puta ste objašnjavali slučaj Vaše knjige Rane Luke Meštrevića, koja je bila zabranjena, odnosno uklonjena iz knjižara i biblioteka. Ali, to je bio samo fromalni razlog za Vaš status, jer Vi ste već imali imidž jednog velikog intelektualnog disidenta. Jednostavno, niste se bojali komunista. Tako smo Vas mi mladi tada doživljavali. Imate li nešto još pojasniti u tom pogledu? Možda biste iz tog ugla mogli govoriti – šta je važnije sigurnost ili sloboda za čovjeka?

KOVAČ : Ne radi se o strahu od komunista, ja naprosto nisam imao ideološku stranu, moj tzv. antikomunizam bio je otpor prema onima oko mene koji su služili i zastupali ono u što ne vjeruju, to su pokazale devedesete godine i propast komunizma, svi su se oni prešaltali na isto tako lošu stranu, pa sam ja došao u situaciju da devedesetih branim Tita od tog neukusa oko nas. Jer ako ste, primjerice, antikomunist, kod nas se podrazumijeva da ste na suprotnoj strani, “za kralja i otadžbinu” ili “za dom spremni.” Mene je zanimala sloboda, u prvom redu sloboda mišljenja, izboriti se u okviru toga sistema za stvaralačke slobode. To je bilo teško, ali to je polako uspijevalo. Komunizam je pojeo samog sebe. Vi znate onu životinju koja grize vlastiti rep. Komunizam je bio ta životinja koja je pojela samu sebe. A to da li je važnija sloboda ili sigurnost, za nas u ono vrijeme bila je ta čežnja za slobodom važnija od sigurnosti. Sloboda je sama po sebi već neka sigurnost. Međutim, društveni poredak je nešto sasvim drugo. Danas imamo kapitalizam koji je izvor nesigurnosti, slobodu mišljenja koja ništa ne znači. Naš kapitalizam kao sistem radi samo na tome da sve postane roba. Rob i roba!

PB: Veoma mi je drago da je roman “Kristalne rešetke” objavljen baš u Sarajevu iz više razloga, a osnovni razlog je da je u Sarajevu obitavao jedan nepatvoreni dobrodušni, ali vrlo inteligentan i pronicljiv duh koji se iskazao u mnogim sferama umjetnosti, bez obzira na “rešetke” tog doba. Čak mislim da je zločinački mazohizam koji su iskalili nad njim šovinisti i nacionalisti iz Beograda i Zagreba bio motiviran i njihovom zavidnošću prema tom sarajevskom duhu. Dakle, kako vidite Sarajevo iz vizure tadašnjih, a možda i današnjih “kristalnih rešetki ?”

KOVAČ : I za mene to ima značenje što je ta knjiga izašla u Sarajevu. Bojim se da Vi pomalo ublažavate stvari kad kažete da su zločinci rušili Sarajevo zbog njegovog duha, jer rušitelji ne znaju što je duh, ne znaju što je grad, što je duga urbana kultura toga grada. A elite koje su gurale zločince i uživale u njihovim zlodjelima, motivirane su mržnjom općenito prema muslimanima. Ja sam još živio u Beogradu kada su se ozbiljni intelektualci sastajali po ćumezima i ozbiljno raspravljali o tzv. Zelenoj transverzali, o velikoj islamskoj opasnosti, a to se efektno prenosilo na one koji su dobivali oružje da ratuju. Takvi iracionalni motivi su krvoločni. Ako jedan intelektualac, vrlo obrazovan i prisutan u javnosti, kakav je bio, recimo, Dragoš Kalajić, napiše da je najljepši prizor u njegovom životu Sarajevo u plamenu, šta se može očekivati od ološa koji je krenuo da dadne svoj prilog toj lomači?!

PB: Mojoj generaciji su se Mirko Kovač i Danilo Kiš doimali poput sijamskih blizanaca. Samo je Kiš bio više posvećen svom poslu od Vas. Vi ste poput mlina kad pršće vodu, “prskali” na sve strane Vaš raskošni intelekt. Smijem li se usuditi postaviti pitanje da su stoga Vaši publicistički tekstovi, eseji i kritike iz vremena bratoubilaštva iznjedrili većeg junaka od bilo kojeg iz Vaših romana?

KOVAČ : Kiš i ja bili smo ono što se kaže nerazdvojni prijatelji, tajne među nama nije bilo. Kiš se razbolio upravo u to vrijeme kad su se potresi polahko najavljivali, mi ne znamo kako bi on reagirao u ono užasno vrijeme balkanske klaonice, najvjerovatnije kao i ja. Ostavlja se fina umjetnost i uzima publicističko pero u ruke, o tome je i sam Kiš često govorio. Prepoznao bi fašizam, u to nema sumnje. Po prirodi je bio uvijek na strani manjine, na strani proganjanih. U mojoj knjizi «Pisanje ili nostalgija», ima jedan detalj kada mu ja zamjeram zašto je prihvatio da uđe u Srpsku akademiju nauka i umjetnosti, kad je ta institucija na zlu glasu i kad je iz te kuće krenuo rat. On je odgovorio: «Moraš shvatiti, meni više nije ni do čega.»

PB: “Grad u zrcalu” je roman kojem će pozavidjeti svaki pisac u onom segmentu u kojem žudi za zavičajem. U njemu, jasno je, zrca plemenitost i ljepota dječačke duše Mirka Kovača, kakvu smo djelimično upoznali kroz Vaše tekstove. Da li će ikada više iko tako moći pisati o Trebinju?

KOVAČ : O tom vremenu sigurno neće. Nisam ni ja pisao o Trebinju, jer nisam kroničar. To je više neka fikcija, neki nestvarni grad, grad iz djetinjstva, grad iz mašte. To je za mene pozornica na kojoj se zbivala neka radnja. Mene je u djetinjstvu taj grad uzbuđivao, lijep je, privlačan, ima burnu prošlost, ozaren Mediteranom, bio je pun razlika, sve u svemu idealan za književnost. Naravno, ima još takvih gradova u Bosni i Hercegovini, to i čini bosansku književnost privlačnom i zanimljivom, upravo ti razni sudari svjetova i historijskih sukoba i jesu neka vrsta hrane za književnost.

PB: Prethodno pitanje može se vezati i za ceremoniju dodjele nagrade, odnosno ordena Emiru Kusturici u Trebinju od strane patrijarha Irineja. Šta bi na to rekao Vaš pokojni otac kojeg ste opisali u romanu “Grad u zrcalu?“

KOVAČ: Moj otac, ne samo taj iz «Grada u zrcalu», nego i onaj stvarni, nije volio popove. Vjerovatno bi se malo sprdao, jer je imao smisla za humor. Ja osobno ne bih imao ništa protiv što je Kusturica konvertit, ja sam poznavao mnoge ljude koji su prelazili iz jedne vjere u drugu, dakle, nemam ništa protiv ako je to istinsko uvjerenje, ako je to neka duhovna potreba, ako je u toj vjeri pronašao neku svoju sreću, ali ako je to kalkulacija da se dobije ovo ili ono, to je jadno. Neki teolozi tvrde da se konvertit može postati samo ako te Bog izabere. Ali ne bih ulazio u ta mistična područja. Meni je potpuno svejedno šta rade Kusta i Irinej, gdje se viđaju i kakvu ljubav vode.

PB: Jednom ste izjavili da ovi narodi ne zaslužuju Ivu Andrića. Po Kusturici, Andrića zaslužuje samo jedan narod kojem i on odnedavno pripada. Kako je Andriću u zagrljaju Kusturičinog naroda?

KOVAČ: Nije Andrić samo u zagrljaju Kusturičinog naroda, on je svjetski pisac iz plejade nobelovaca. I on ne bi morao pripadati ovom ili onom narodu, nego svima koji govore njegovim jezikom, jer taj je jezik on proslavio u svijetu. Pisce nije teško uvući u političke zloporabe, kao ni filozofe, kao ni Svete knjige. Dobro se sjećam jednog mog profesora filozofije u gimnaziji koji je govorio da je Nietzsche fašist, jer su ga nacisti citirali i zloupotrebljavali. Politikanstvo je banalna stvar. I ne smiju se veličine vući po tom blatu.

PB: Da li ste čitali knjigu Dobrice Ćosića «Rat u Bosni?»

KOVAČ: Nisam čitao tu knjigu, nisam je imao u rukama, a čak i da je imam ne vjerujem da bih je čitao.

PB: Kad sam čitao tu knjigu pomislio sam na Vaš tekst “Ko se boji Marksa još” objavljen, čini mi se, u Feralu. U tom tekstu ste pokazali transformaciju srpskih marksista u nacionaliste i šoviniste koja je metastazirala u zloćudnom odnosu prema Bosni. Ima li lijeka za one kojima je Ćosić “popio mozak?”

KOVAČ: Pa ja mislim da Ćosić njima nije «popio mozak», nego oni njemu, kažem «oni» misleći na intelektualne elite koje su u sprezi s ruljom. On je bio sve ono što se pokazalo upotrebljivim, bio je komunist, pa antikomunist, bio je jugoslavenski unitarist, pa srpski nacionalist, bio je marksist, pa sad pravoslavac, itd. Imao je nekog ugleda, nije glup, solidan je pisac. Te ljude, uključujući i Miloševića, stvara srpsko društvo, stvara javno mnijenje. A to mnijenje ima nepogrešiv sluh za najgore. I ja mislim da ima lijeka za pojedince, ali nema lijeka za elite koje imaju jedan opći defekt da u nenormalnom vide normalno. Uzmite novoizabranog predsjednika Srbije Nikolića, ništa nije normalno što on radi i govori, bio je Šešeljeva desna ruka, ali su ga izabrali, jer u nenormalnom vide normalno. Ili su pak toliko svi ludi da ruše tlo pod sopstvenim nogama. Taj Nikolić je mentalna slika Srbije, ono malo svijeta što se protivi, jer u Srbiji ima pametnog i čestitog svijeta, mislim da je već izmučeno stalnim porazima i stalnim depresijama.

PB: Zašto Ćosić nije završio u Hagu?

KOVAČ: Tačno je da je bio predsjednik one Jugoslavije u jeku najvećih ratova i agresije na Bosnu, formalno je bio i komandant Jugoslavenske vojske, ali on je bio u sjeni Slobodana Miloševića, što će reći da nije odlučivao, da ga niko nije slušao, pogotovu u vojnim krugovima. Politički nije imao što ponuditi, on se čak počeo zalagati za mir i neka mirna rješenja, u suštini je bio na toj funkciji niko i ništa. Otjerao ga je upravo Milošević, Šešelj ga je nazvao izdajnikom i izjurili su ga govnjivim motkama. On je neslavno završio da bi ga u život vratili Koštunica i Tadić. Za Hag on nije bio zvjerka. Moglo mu se suditi po onoj tzv. “komandnoj odgovornosti”, ali svi su znali da on nije bio nikakav vrhovni komandant, u tim stvarima pitao se koliko pijan s gaćama. U sjeni Miloševića i nije predstavljao ozbiljan problem. On je trebao da se dobrovoljno preda Tribunalu, da se solidarizira s Miloševićem, ali Ćosić je hulja i to se od njega nije moglo očekivati.

PB: Da li ste pratili suđenje u Haagu Miloševiću, odnosno Karadžiću i Šešelju? Imate li komentar na njihovo ponašanje, te odnos srpske elite prema njima?

KOVAČ: Iako sam razočaran Hagom, mislim da je bitno da su zločinci tamo završili, da je ta institucija ipak donijela kakve-takve satisfakcije žrtvama, ali puno je grešaka napravljeno, sve je to tromo, traje dugo. Zločinci tamo umiru neosuđeni, smrt je brža od sudaca, jer smrt nije plaćena, ona svoj posao radi profesionalno. I ta agresivnost zločinaca na suđenju ipak je dokaz da se peku na vlastitoj žeravici i da nešto pokušavaju ušićariti od historije misleći da ih u njoj čeka slava heroja. Možda je to trenutno tako, ali historija u ciklusima ima svoje revizije.

PB: Znam da ste o Aliji Izetbegoviću imali pozitivno mišljenje i da ste ga okarakterizirali kao poštenijeg i obrazovanijeg od drugih jugoslovenskih lidera. U najmanju ruku vrlo ste loše mislili o Miloševićevoj i Tuđamnovoj politici. Ako je tako, zašto je Izetbegovićeva politika polučila najlošije rezultate?

KOVAČ: Vidite, ta dvojica su bila toliko loša da Izetbegović nije uz njih imao nikakve šanse, čak i da je htio da bude gori, ali nije im se mogao u pitanjima zla ni približiti. On je ipak vodio politiku da se spasi što se spasiti može, dok je Milošević uništavao što se uništiti može, a Tuđmanu je bila opsesija da Bosna nestane, jer je to po njemu bila vještačka tvorevina kao Jugoslavija. Tuđman kao povjesničar nije razumio ništa, bio je zapravo sljedbenik politike Radovana Karadžića. Oduševljavao se i smijao onim svojim praskavim luđačkim smijehom kad je Karadžić najavljivao stvaranje Srpske republike na teritoriji Bosne i Hercegovine. Izetbegović se našao između dva đavola, nije mu bilo lahko, niti je mogao polučiti bolje rezultate. Ko god je tada zastupao neku pomirljivu politiku nije imao šanse. Rat je bio opijum političkih i intelektualnih elita. Izetbegović se u haosu rata nije snalazio, u nekom mirnodopskom vremenu on bi bio odličan i umjeren političar, bio je tolerantan, gospodstven i otmjen za razliku od te dvojice komunističkih satrapa između kojih je bio stiješnjen.

PB: Da bi se odbranilo Sarajevo od lešinara iz Ćosićevog “gnijezda” treba mu bar desetak Mirka Kovača. Prepoznajete li Vaše nasljednike u Sarajevu i regionu?

KOVAČ: Sada je ipak neko novo doba, ovdje se više neće ponavljati historija, neće biti potrebe braniti Sarajevo, neće biti ni «Ćosićevih lešinara», kako to Vi kažete, jer bit će sve drukčije, bit će novih problema i naravno doći će novi ljudi koji će, nadajmo se, biti kritički nastrojeni, ukoliko bijeda i sve te krize ne unište i dovedu društvo do one niske moralne tačke. Ili takve trgovine kada će se čast i sve vrline kupovati budzašto.

Razgovarao: Nedžad Latić




  • email Pošalji prijatelju
  • print Print verzija
  • Plain text Plain text


Vaše mišljenje
Da li znate za koga ćete glasati na oktobarskim izborima?