NOĆAS SPALJUJEMO ILUZIJE

Ruse, na se i poda se

image Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija

Dodikova ovisnost o majčici Rusiji ne može biti izgovor vlastima u Federaciji za dezorijentiranu, koruptivnu, kleptokratsku vlast. Ukoliko bismo, ugrubo, odokativno, što ne mora nu­ž­no z­načiti i netačno, podijelili, sortirali, klasificirali probleme s kojima sa suočava “tekuća“ Bosna i Hercegovina, ...

... onda bi jedan od kriterija mogao biti (i) ovaj: a) Problemi i krizne situacije koje sistemski i dugoročno generiraju vlasti Republike Srpske i b) Problemi i krizne situacije na koje Milorad Dodik nikako nije, čak i i da je htio, mogao utjecati i s kojima nema nikakve veze.

U ovdašnjoj (nepostojećoj, nedorasloj, amaterskoj) politološko-pravnoj recepciji svi problemi koji imaju okidač u Republici Srpskoj su, tobože, strukturalni, nepremostivi, produkt nezamjenjive konst­rukcijske ustavno-pravne arhitekture; ovi drugi, federalni, smatraju dubokoumnici, po istoj iščašenoj teorijskoj paradigmi, prolazni su, efemerni, rješivi ukoliko postoji “politička volja“.

Najnovija kriza vlasti na državnoj razini koju je je prije dva dana najavio Milorad Dodik na press konferenciji u Banjoj Luci, tražeći ostavku ministra vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžije, spada u prvu grupu problema. U osnovi su motivi za Dodikov posljednji nasrtaj “širi“, oni su regionalne, pa, moguće i transregionalne, možebitno i globalne naravi. U čemu je tu nastao problem? Predstavnik Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama nije o rezoluciji UN-a o Siriji glasao onako kako je Milorad Dodik očekivao i zahtijevao da se mora glasati. Suštinski, ambasador BiH u UN-u nije glasao u skladu sa obećanjima i garancijama koje je predsjednik Republike Srpske podastro svojim ruskim političkim i ekonomskim pokroviteljima, zaštitnicima diktatorskog režima sirijskog/serijskog ubice Bashara al-Assada.

Prije pet godina Slobodna Bosna je objavila, nakon susreta Vladimira Putina i Milorada Dodika, naslovnu stranu na kojoj je stajao uznemiravajući naslov “RUSIJA DO PRIJEDORA“, što je izazvalo nemalu zebnju i zabrinutost u važnim zapadnim diplomatskim krugovima u Sarajevu. Navodno je tada i Dodik osobno najutjecajnije ambasadore u BiH umirivao i uvjeravao kako je posrijedi “uobičajena, providna hajka medija iz Sarajeva protiv Republike Srpske i mene lično“.

To što je Milorad Dodik obećao ruskom ambasadoru u Bosni i Hercegovini Bocanu Harčenku, dakle neutralnost bosanskohercegovačkog ambasadora u UN-u glede rezolucije o Siriji, trebalo bi biti interna, privatna stvar njih dvojice, pitanje obostranih simpatija i poslovnih interesa. Kada se ambasador Harčenko, preko člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Dodikovog stranačkog kolege Nebojše Radmanovića, nametne kao (su)kreator bosanskohercegovačke vanjske politike, to nije nimalo bezazlen primjer povrede elementarnih diplomatskih običaja i standarda, to se, valjda, zove neprimjereno miješanje u unutrašnje stvari suverene države.

Prije nekoliko mjeseci ambasador Rusije u Srbiji Aleksandar Konuzin očitao je, na javnoj tribini u Beogradu, bukvicu političkom i državnom vrhu Srbije, pred televizijskim kamerama i stotinama prisutnih, naružio je srpsku vlast koja ne ispoljava minumum (ne)patriotizma, na stub srama izvjesio Tadićev državni poredak koji je olako odustao od mukotrpne, pravedne borbe za vitalne državne i nacionalne interese, prije svih Kosovo. Nakon pokroviteljskog govora diplomatskog Velikog brata, ruskog ambasadora, nezanemarljiv sloj srpskog političkog, medijskog, nevladinog establišmenta je od predsjednika Borisa Tadića tražio oduzimanje agremana, proglašavanje ruskog ambasadora personom non grata u Srbiji.

To se nije desilo, niti je bilo za očekivati da se desi, jer su se bližili izbori na kojima je pobijedio onaj predsjednički kandidat (Tomislav Nikolić) koji je više volio Rusiju od svog rivala ( Borisa Tadića).

Koliko god se Milorad Dodik upinjao da svoj bijes zbog glasanja ambasadora BiH u Ujedinjenim nacijama za rezoluciju o Siriji opravda poslovničkim, proce­duralnim, ustavnim propustima, najprije Zlatka Lagumdžije (kojeg, teoretski, može smijeniti), a potom i člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića (kojeg Dodik ne može smijeniti) u konačnici se radi o pokušaju da se bosansk­o­hercegovačka diplomacija podredi interesima Ruske Federacije u vojnom, političkom, vjerskom haosu u Siriji. Zato je ovo pitanje neophodno ne jeftino politizirati, nego ozbiljno internac­ionalizirati.

Krhka vlast u našoj zemlji nemoćna je da ga sama raspetlja, treba joj pomoć, ili barem aktivno ohrabrenje Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država, Arapske lige; svih onih koji su Ujedinjenim nacijama glasali za “spornu“ Rezoluciju UN-a o Siriji.

Druga, ozbiljna, grupa problema, naoko laganih, “nedodi­kovskih” “privremenih“, “rješivih“, “nestrukturalnih“, u Fe­de­raciji BiH i unutar njene užasavajuće političke, neću reći elite, jer je to već izlizano od pretjerane upotrebe, nemaštovitih analitičara, prvo, i jalovog, uhljupskog, nevladinog sektora, drugo; opet se ne radi o eliti, laskamo time toj jednoj neradničkoj, donatorskoj, bespomoćnoj, nenarodnoj kleptokratskoj bagri. Dajemo na značaju besprizornom polusvijetu, alaši sa kojom se nije uputno rukovati, jer nakon toga moraš prebrojati prste - jesu li ti svi na broju.

Nije Milorad Dodik unio u fotelju potpredsjednika Vlade Federacije BiH Jerka Lijanovića-Ivankovića, nego je to učinio Zlatko Lagumdžija. Dok gori Hercegovina, od Konjica pa naniže, sve do Hutovog blata, mesno-prerađivački tajkun, nominalni šef Štaba civilne zaštite, Lijanović se kezi, glumata (i to pri tom naplaćuje) na televizijskim spotovima, poziva građane koji nemaju para ni za kiflu, da “kupuje domaće“ delicije.
 
Sedamdeset miliona maraka je (bez da je Dodik mrdnuo prstom!) stavljeno u ruke Lijanoviću za “poticaje poljoprivredi“ i on je to, sukladno obiteljskoj poslovnoj filozofiji (“koljemo po kućama“), skršio na privatne, poslovne i stranačke projekte. Dva-tri normalna kanadera (a ne “mala“, kako bulazni Lijanović, dopredsjednik Vlade Federacije - jer nema malih i velikih kanadera) za te su se novce mogla kupiti i da još ostane pristojna količina sredstava da se ozbiljno pomogne uzgajivačima duhana u Posavini, mljekarima u Krajini, vinarima u Hercegovini, plastenicima u Srednjoj Bosni...
 
Federalni nivo vlasti, gdje SDP mijenja, kao čarape, koalicione partnere, taman onako bezbrižno kako se neki čelnici te stranke mijenjali (stranačke) dresove a neki i devize prije rata pred hotelom “Evropa“, nekako ne funkcionira, kašljuca, zastajkuje. Stranka demokratske akcije tvrdi kako je najveći problem u federalnoj Vladi njen ministar Desnica Radivojević koji je prešao “na drugu stranu“. Ma kakvi, ni pod razno: najveći problem, nakon SDP-ovskih neznalica, u toj Vladi je Stranka demokratske akcije, sa svojim desničarskim Desnicom, ili bez njega!

Nijednog poslanika nema Dodikov SNSD u Skupštini Kantona Sarajevo, jedva se jedan Srbin tu udjenuo, Peđa Kojović (nerado, nazor, po partijskoj direktivi se tako deklarirao), pa, opet, ni tu ništa ne štima, ne valja; izbaci SDA, ubaci Radončićev SBB, ne ide, ne ide, pa stane. Vlada Kantona Sarajevo, koja raspolaže sa preko 700 miliona budžetskih maraka, baulja već dvije godine, SDP panično traži partnera traži sa kojim će podijeliti odgovornost za svoju potpunu nekompetentnost, neefikasnost, nedoraslost, odsustvo poštenja i političkog morala.

Kome je, palo na pamet (“tu nema pravila, tu nema pameti“/Gibonni) da Fahrudina Radončića, koji je simbol, brutalna metafora, živi primjer moralne, poslovne pervertiranosti, devijantne tranzicije postratnog bosanskohercegovačkog društva, politike, ekonooomije, medijskih standaaarda, uvede u legalan “političko-pravni promet“? Zlatku Lagumdžiji.

Doći će, nije to teško prognozirati, vrlo će se brzo to desiti, lokalni izbori na kojima će svi politički akteri, i iz RS-a i iz Federacije BiH, uvjeravati birače da u protekle četiri godine nije moglo građanima bolje, ali im je moglo biti neuporedivo gore, što je u posljednji trenutak spriječeno energičnim intervencijama vlasti. Kao i da opasnosti prijete sa svih strana.

Šta je u interesu naroda, a šta je protiv istog, šta nam je raditi; ne valja nam Dodik, nije baš bljesnuo ni Lagumdžija, Tihić se koprca pod užasnim koruptivnim naslijeđem svoje stranke, Čović se nekako oporavio, njegovo biračko tijelo ne vrluda.

Šta je dobro, šta nam treba, građanima-biračima: “Kičme, kičme, disciplina“, rekao bi crnogorski predstavnik na EURO­SONGU Rambo Amadeus.


(Vijesti.ba/Slobodna Bosna)




  • email Pošalji prijatelju
  • print Print verzija
  • Plain text Plain text


Vaše mišljenje
Da li znate za koga ćete glasati na oktobarskim izborima?