U Zemlji krvi i mesa

Veselin Gatalo

Ovaj naslov nema veze s Lijanovićima, s čudnim likom u tamnoplavom odijelu civilne zaštite i s neobičnom kapom na glavi. Jerkom Lijanovićem, prvom glavušom Stranke za boljitak, jedne od stranaka na vlasti u ovoj nesretnoj zemlji. Lik jeste mesar, ali ovoga puta nećemo toliko o njemu. Inače, u drugim jezicima riječ „meso“ se ne piše i ne izgovara isto kad se radi o ljudskom i životinjskom mesu.

Ako bi se koristila ista riječ za ljudsko i životinjsko meso, na francuskom ili engleskom jeziku, zvučalo bi, u najmanju ruku, kanibalistički, ljudožderski, jednom riječju – grozno.

Ljudsko meso... Zvuči grozno, htjeli to priznati ili ne. Fuj. Uzgred budi rečeno, naseobine naših predaka su često bile prepune ljudskih kostiju, brižno lomljenih, kuhanih, sa isisanom moždinom, tako da, objektivno rečeno, meso dvonoge životinje zvane „čovjek“ nije ni gastronomski puno strano toj istoj životinji.

Pjesnik bolji od mene reče „Vuk na vuka ni u gori neće, ali hoće čovjek na čovjeka“. Tako je bilo u pjesnikovo vrijeme. Tako je i danas.

Vječno gladno dvonogo stvorenje koje jede i kad nije gladno, pije i guta ono od čega gubi razum i udiše dim duhana i drugih biljaka koje mu loše čine, uništi lijepo, pametno i talentirano biće poput Whitney Houston, skrati si život i uzme si pamet prije vremena. Ako to ne učini neki drugi ljudski stvor. Neki si, nakon ispraznog života punog površnog seksa, skarednih obiteljskih odnosa, posljedica teškog djetinjstva ili u nedostatku pravog prijateljstva ili ljubavi, obično na zalazu karijere hoće priskrbiti štogod poštovanja, staviti sebi na glavu svetačku auru.

Da, radi se o Angelini Jolie, ženi koja je, u nedostatku mjere i s viškom samopouzdanja, bez intelektualnog pokrića i s manjkom talenta, probala nas i druge učiti o nama, prosvijetliti zatucane kanibale s Balkana i podučiti ih njihovoj vlastitoj povijesti. Nošena maticom plitke teorije o agresorima i žrtvi, napravila je film o onome što je načula. Kao da ja napišem knjigu o ratu u Ruandi ili Siera Leoneu. Da, snimila je film o nama, u nadi da će, avaj, pokazati cijelome svijetu kako je bilo nama. Film je, kako čujem, u nedostatku gledanosti, skinut s repertoara američkih kina.

Bio nekoliko dana, ali nije se našlo dovoljno onih koji će gledati nečije filmske pokušaje, makar bile i od napredne i nazadne glumice impozantne i šarolike karijere, pomajke djece raznih boja i etničkog korijena. O tome kako nije dobio nijednu nagradu i još nigdje nije osim u Sarajevu nije dočekan kao ozbiljan film, govori više o filmu „U zemlji krvi i meda“ nego ovo što ja pišem. Kad pogledam, pisat ću detaljnije i opširnije. Za sada, iz inserata i reakcija, što sarajevskih (očekivanih, njima je i „Grbavica“ dobar film, čak i ona smijurija zvana „Na putu“), što svjetskih, moram priznati da me zanima. Inače, volim gledati loše filmove i čitati loše knjige. Iz njih naučim kako ne treba pisati scenarije i knjige...

Moj omiljeni hrvatski političar Milan Bandić, tankoćutan poput dvadesetotonske drobilice kamena, na pitanje novinara o filmu, rekao je kako mu se sviđa film „U zemlji krvi i mesa“.

Hercegovački mozak, navikao na prečace, povlačenja najkraće crte, premosnice, sam je, bez volje zagrebačkoga gradonačelnika - Hercegovca Milana Bandića, sažeo bit filma.

Nesvjesna genijalnost je genijalnost, to ni purgerski mozak ne može poreći. Bit filma je bila posvetiti autoricu, dati joj humanističku dimenziju, proširiti dijapazon dojma publike o „poklepastoj“ brineti koja je uspjela zahvaljujući načinu na koji je Bog rasporedio njezine izrasline i crte lica.

Što se mene tiče, mislim da je kod Monike Belluci bio puno uspješniji. Ali, nebitno je to. Za razliku od uspjeha Clinta Eastwooda ili Kevina Costnera, ovdje se ne radi o iskustvu i talentu. Ovdje se radi, jednostavno, o neuspjeloj medijskoj prodaji tuđe krvi i mesa.


Piše: Veselin Gatalo / pogled.ba