Kako bi nuklearni rat zaista izgledao!?

U nekoliko proteklih godine je bilo nezapamćeno nuklearno natezanje, koje je na trenutke podsjećalo na burne epizode iz Hladnog rata.  A nedavni haos u Rusiji, čini ovo pitanje aktualnim.

Odgovor na ovo pitanje nudi Max Tegmark, švedsko-američki fizičar i profesor MIT. On je surađivao s interdisciplinarnom grupom naučnika kako bih napravio najviše naučno realističnu simulaciju nuklearnog rata. I to koristeći samo neklasifikovane podatke i vizualizirao je kao video.

Video uključuje detaljno modeliranje ciljanja nuklearnih meta, putanja projektila, eksplozija i elektromagnetnog impulsa, kao i formiranje, podizanje i širenje čađi crnog ugljika širom svijeta, što mijenja klimu i uzrokuje masovno izgladnjivanje.



Kako profesor  Tegmark piše za TIME: “Kao što video ilustruje, nije previše važno ko započinje rat: kada jedna strana lansira nuklearne rakete, druga strana ih otkriva i uzvraća prije nego što one stignu do cilja. Balističke rakete s američkih podmornica zapadno od Norveške počinju pogoditi Rusiju nakon otprilike 10 minuta, a ruske rakete sa sjevera Kanade počinju pogoditi SAD nekoliko minuta kasnije. Prvi udari uništavaju elektroniku i elektroenergetske mreže stvarajući elektromagnetski puls od desetina hiljada volti po metru. Sljedeći udari ciljaju centre za komandu i kontrolu i objekte za lansiranje nuklearnog oružja. Kopnene interkontinentalne balističke rakete putuju otprilike pola sata od lansiranja do cilja.

Glavni gradovi su meta napada kako zbog vojnih objekata koje sadrže, tako i da bi se otežao oporavak neprijatelja nakon rata. Svaki udar stvara vatrenu kuglu jednako vrelu kao jezgro Sunca, praćenu radioaktivnim gljivičnim oblakom. Ove intenzivne eksplozije isparavaju ljude u blizini i izazivaju požare i sljepilo na većoj udaljenosti. Ekspanzija vatrene kugle zatim stvara udarni talas koji oštećuje zgrade i pritiska one u neposrednoj blizini, što dovodi do njihovog urušavanja. Ujedinjeno Kraljevstvo i

Francuska posjeduju nuklearne kapacitete i obavezani su članom 5 NATO-a da brane SAD, pa ih Rusija također napada. Vatreni vihor preplavljuju mnoge gradove, gdje vjetrovi razine oluje raspiruju plamenove, zapaljujući sve što može gorjeti, topeći staklo i neke metale i pretvarajući asfalt u zapaljivu vruću tečnost.

Nažalost, istraživanja objavljena u stručnim časopisima ukazuju da eksplozije, elektromagnetski puls i radioaktivnost nisu najgore posljedice nuklearnog rata: nuklearna zima uzrokovana je crnim ugljičnim dimom iz vatrenih vihora. Atomsku bombu bačenu na Hirošimu izazvala je takva vatrena oluja, ali današnje termonuklearne bombe su mnogo moćnije. Veliki grad poput Moskve, sa gotovo 50 puta više stanovnika od Hirošime, može stvoriti mnogo više dima i vatrenu oluju koja šalje stubove crnog dima visoko u stratosferu, daleko iznad bilo kojih kišnih oblaka koji bi inače isprali dim. Taj crni dim zagrijava se sunčevom svjetlošću, podiže se kao topao balon i može ostati u atmosferi i do deset godina. Vjetropoložaji na visokim nadmorskim visinama su tako brzi da je potrebno samo nekoliko dana da se dim proširi preko većeg dijela sjeverne hemisfere.

To rezultira Zemljom koja postaje izuzetno hladna čak i tokom ljeta, pri čemu se poljoprivredno zemljište u Kansasu ohladi za otprilike 20 stepeni, a druge regije se ohlade gotovo dvostruko više. Nedavna naučna studija procjenjuje da bi preko 5 milijardi ljudi moglo umrijeti od gladi, uključujući oko 99% populacije SAD-a, Evrope, Rusije i Kine - jer se većina crnog ugljičnog dima zadržava u sjevernoj hemisferi gdje je i proizveden, a pad temperature više šteti poljoprivredi na visokim geografskim širinama.

Važno je napomenuti da i dalje postoje velike neizvjesnosti, pa stvarni humanitarni utjecaj može biti ili bolji ili gori - što je razlog za oprez. Nedavno pokrenuti program otvorenog istraživanja u vrijednosti od 4 miliona dolara, nadamo se, pomoći će u razjašnjavanju javnog razumijevanja i obavještenosti globalnih političkih razgovora, ali potrebno je puno više rada, budući da se većina istraživanja na ovu temu smatra tajnom i usredotočena je na vojne, a ne na humanitarne posljedice.

Naravno da ne znamo koliko ljudi bi preživjelo nuklearni rat. Ali ako je čak i približno loše kao što predviđa ovo istraživanje, neće biti pobjednika, samo gubitnika.”


(Vijesti.ba)