Film 'Dr. Ilijaz': Borba za istinu o Srebrenici prepuna emocija

Priča je to o ratnom srebreničkom hirurgu, a sada profesoru Ilijazu Pilavu, koji je sa svojim narodom preživio sav užas Srebrenice - od prvih dana opsade i prvog oslobođenja Srebrenice, preko formiranja Ratne bolnice do priključenja koloni koja će ući u proboj do slobodne teritorije nakon jula 1995. godine.

U razgovoru za Vijesti.ba, autorica Elma Kazagić priznaje da je sa ovim filmom ispunila svoju dugogodišnju misiju.

"Godinama pokušavam doktora Pilava dovesti pred kamere da snimamo dokumentarac. On je već ranije govorio za medije o svemu što je proživio, ali nikada se to nije ekraniziralo. Zato mi je drago da smo konačno to uradili i čast mi je što je konačno pristao. Željeli smo da to bude humano, baš kako i jeste", započinje razgovor za Vijesti.ba Elma Kazagić, te nastavlja:

"Na presuđeni genocid će najbolje odgovoriti ljudi kojima je Hipokratova zakletva suština svega. Ako vam ljekar kaže da u jednom trenutku nije znao kome prvo prići, a da je među mnoštvom ranjenih bilo i njegovih rođaka, sve vam je jasno. Dr. Ilijaz kaže da je u tom vremenu često pomišljao da je bukvalno - čovjek odluke. Mogo toga je ovisilo o njemu. Kada je uzimao pacijente, znao je prvo uzeti one koji imaju šanse da prežive. Pomalo netipično, ali u filmu govori neko ko nije bio borac, već neko ko je sve vrijeme bio tu. Vidio sve, vidio ranjavanja, a ko će to bolje vidjeti nego čovjek koji je bio u bolnici. Ti su ljudi radili u katastrofalnim uslovima. Cijelu 1992. godinu, ljudi su operisali bez anestezije. Sa alkoholom. Daju im rakije da se napiju i onda tako rade. Katastrofa".

"Na otprilike 60 hiljada ljudi, koliko ih je tada bilo u Srebrenici, tamo je bilo samo pet doktora. Ranjeni ljudi su stalno pristizali, tu je bila i rodbina koju nekad ostavite po strani. Zato kažem, najbolji način da se to zlo prikaže ljudima je da o njima govore humanitarci. Doktori su humanitarni radnici, oni su se borili za ljudske živote i time su se odlučili baviti u miru, naravno. Ali rat i neke lude glave su ih dovele da odjednom završe u hirurškoj sali, a da to nisu ni sanjali. Eto, to se desilo doktoru Ilijazu".

Publika u dokumentarcu može čuti svjedočenja doktorice Fatime Dautbašić Klempić, docenta Dževada Džananovića, zatim Abduselama Đozića Đoze, Nedžiba Delića, Nesiba Burića, Hamdije Fejzić, Hasana Hasanovića i drugih.

"U filmu su prvoranjenici, ljudi koji su faktički bili prijatelji Ilijazovi. U jednom dijelu može se čuti svjedočanstvo jednog od njih, koji govori da je bukvalno vukao svoja crijeva za sobom... U filmu su ljudi koji vrijede i koji uvezuju tu priču od 1992. do 1995. godine. Nisam sigurna, ali mislim da je ovo jedini film do sada koji prati dešavanja u Srebrenici od 1992. do 1995. godine. Ne bazira se samo na 11. juli, kao većina filmova o Srebrenici koji su do sada snimljeni".

Pretpremijera filma bila je organizovana 10. jula u Potočarima, a TV premijera je bila na Federalnoj Televiziji 11. jula.

"Potočari su najbolje mjesto gdje smo mogli održati premijeru. Dojmilo me da su ljudi nakon gledanja filma u Fabrici akumulatora u Potočarima plakali. Vidjela sam to. Ja, koja sam pregledala to ne znam koliko puta, zatim moj kolega montažer Jasmin... Plakali smo i mi. Svaki put nanovo, to izaziva takvu emociju da ti krenu suze. To se dogodilo i u gdje smo gledali premijeru. Eto, zanimljivo je da je na premijeri bio i Nenad Čanak. Čak je bio toliko oduševljen filmom da ga je javno pohvalio poslije gledanja".

Kazagić je za Vijesti.ba podijelila i jednu anegdotu sa premijere.

"Dr. Ilijaz je sjedio pored mene i bilo mi je zanimljivo kada je na filmu ugledao jednu djevojčicu koju je često spominjao. Ona je rođena u Srebrenici u sedmom mjesecu trudnoće njene majke. Doktori su je voljeli i zvali je Gracijela. Kada je vidio snimke te djevojčice, uzdahnuo je i pitao me: 'Pa, gdje si ovo našla?'. Sav radostan što vidi to dijete, koje su danas naravno odrasla žena. Zove se Belma i mislim da živi u Srebreniku... Eto, u filmu imaju i neke priče koje su sretno završene, ne samo pogibije".



Reakcije na film su izvanredne, ističe Kazagić.

"Ljudi mi daju podršku, meni telefon neprestano zvoni. Čak me jedna kolegica, koja radi u Predsjedništvu, zvala i rekla kako se sprema da drugi put odgleda film. Vidjela sam i komentare na mrežama, preglede na Youtubeu... Stvarno sam zadovoljna. Znače mi takve stvari".

"Pozvala bih svoje kolege da rade slične stvari. Neko će napisati knjigu, neko napisati priču ali: Dokumentaristika = Dokument. Može se Srebrenica pokazati i na pozitivniji način, recimo da se napravi priča o mladim ljudima koji su se vratili u nju, da vidimo gdje su, šta rade... Ali, teško je raditi filmove o Srebrenici. Skoro 3 decenije izvještavam iz Srebrenice, za ovakve stvari treba puno iskustva, znanja, ali i živaca i zdravlja da se saslušaju svi ljudi. Teške su to priče, ali moramo ih saslušati, razumjeti i raditi ovakve i slične stvari jer one ostaju".

Za kraj razgovora za Vijesti.ba, Kazagić je istakla da je film "Dr. Ilijaz" njen način borbe za istinu.

"Istine izrečene na ovaj način se bolje i ljepše čuju. Mi u filmu govorimo argumentima, a ne uvredama i optužbama. To je najbolji način da se kaže šta se desilo. Prejake su te istine. Zahvaljujem se svima koji su se javili i pratili sve što se dešava oko ovog filma, posebno nakon premijere. Nadam se da će film pogledati svi narodi na ovim našim prostorima, da nam se nikada više ne bi desilo nešto slično".

V. Vukmirović

(Vijesti.ba)