
Od 1992. do 1996. godine, srpske snage držale su pod opsadom grad Sarajevo, nemilosrdno ga bombardujući i prekidajući struju, grijanje, tekuću vodu i redovno snabdijevanje hranom. Zbog snajperista koji su se nalazili na brdima i stalnog granatiranja, izlazak napolje bio je opasan po život, navodi se u uvodu teksta New York Timesa.
Ipak, to su bili uslovi u kojima je Sarajevo Film Festival zaživio. Sada slavi svoju 30. godišnjicu, festival, koji traje do petka, prerastao je u vrhunski događaj filmske industrije u regionu Balkana. Ali, njegovi korijeni još uvijek određuju njegov karakter.
Nakon raspada Jugoslavije, etničke tenzije u Bosni i Hercegovini su se produbile, što je rezultiralo nasilnom nacionalističkom kampanjom koju su predvodili bosanski Srbi protiv Bošnjaka i Hrvata. Kada je izbio rat u Sarajevu, Mirsad Purivatra, osnivač festivala, živio je u podrumu s drugim članovima, kako je on nazvao, "pank" kolektivom - umjetničkim tipovima koji su radili u pozorištu, muzici i filmu, od kojih su mnogi bili uključeni u Akademija scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu.
"Nakon nekoliko mjeseci shvatili smo kako da preživimo fizički, ali onda smo se zapitali: ‘Kako ćemo preživjeti psihički?’”, rekao je Purivatra uz kafu na trgu u centru grada. Purivatra i njegovi saradnici počeli su da postavljaju performanse u podrumu i pozivaju umjetnike da kreiraju instalacije u podzemnim prolazima kojima su se Sarajlije kretale gradom".
Na kraju je vijest o ovim naporima stigla do međunarodne štampe, što je inspirisalo pisce i umjetnike izvan Bosne da posjete Sarajevo i podignu svijest o teškom položaju grada kroz akte kulturne solidarnosti. Susan Sontag je, na primjer, oživjela predstavu “Čekajući Godoa” uz svijeće sa bosanskim glumcima i pozorišnim stručnjacima.
Više pročitajte u tekstu New York Timesa.
(Vijesti.ba)