Hasan Nuhanović: "A ko je tražio oprost? Niko!"

Poentirao je ovo, između ostalog, povodom obilježavanja tri pune decenije od genocida u Srebrenici Hasan Nuhanović, preživjeli i svjedok genocida.

Kao tadašnji prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a u zaštićenoj zoni UN-a, autor knjiga "Pod zastavom UN-a - Međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici" i "Zbijeg" te desetina medijskih članaka danas se, u razgovoru za Vijesti.ba, osvrće na ulogu koju su Ujedinjene nacije i međunarodna zajednica imali u zaštićenoj enklavi Srebrenica, proces suočavanja sa prošlošću u Bosni i Hercegovini i regionu, ali i vlastita sjećanja i doživljaje, a koja je iznio u knjizi "Zbijeg".

Sjećanja nisu tako svježa, ali je ostao pisani trag

Iako mu, kako ističe, sjećanja više i nisu tako svježa, u knjizi "Pod zastavom UN-a - Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici", čiji je naziv tek nakon pravosnažne presude u Haagu promijenio u "Pod zastavom UN-a - genocid u Srebrenici" opisuje zadnjih nekoliko mjeseci postojanja UN-ove zaštićene zone Srebrenica.

"Kada sam napisao knjigu, nije bila donešena pravosnažna presuda koja je potvrdila da je u Srebrenici i oko Srebrenice počinjen genocid. Ja nisam htio da prejudiciram pravnu kvalifikaciju koja je vrlo osjetljiva - historijski, sociološki, pravno... I sa više strana kao kategorija. I kada je tribunal u Hagu donio više presuda o tome, ja sam u svojoj knjizi, u nekim budućim izdanjima promijenio naziv - riječ zločin sam pretvorio u riječ genocid."

Ona predstavlja upravo pisani trag koji je želio ostaviti budućim naraštajima za slučaj da njega sutra, kako ističe, "nestane" ili ne bude više u mogućnosti sjetiti se.

"Ja se sada sam sebi začudim kada pogledam knjigu 'Pod zastavom UN-a', kako sam uopšte uspio da konstruišem taj jedan historijski narativ - faktički narativ o događajima, odakle mi snaga da sjedim četiri godine, analiziram sve te dokumente do kojih sam došao i opišem odgovornost međunarodne zajednice za pad zaštićene zone UN-a i ono što je uslijedilo", objašnjava nam

Hasan pa nastavlja:

"Onda kažem sam sebi 'Vidi, čovječe, koliko si tad imao podataka u glavi', ali sada ih nemam kao što sam ih imao tad, no, šta je poenta? Ostavio sam trag, jer, ta je knjiga objavljena 2004. ili 2005. i ako ja sutra nestanem, ne bude me više ili ne budem u stanju da se sjetim nečega - ima knjiga! U tome je cijela poenta pisanja te knjige."

Pod zastavom UN-a - do u minut opisana dešavanja iz enklave...

"Tu ja opisujem zadnjih nekoliko mjeseci postojanja UN-ove zaštićene zone Srebrenica, pa onda idem detaljno nekoliko posljednjih sedmica, pa onda još detaljnije - nekoliko posljednjih dana da bih zaista išao do u minut - kada su u pitanju 10. i 11. juli, jer sam došao do dokumenata koji u minut predočavaju šta se dešavalo u određenim momentima 10. i 11. jula.

Znači, imamo dokument koji govori o minutama, nisu više u pitanju dani ili sati", prisjetio se perioda u kojem je pisao "Pod zastavom UN-a - Međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici", koju je počeo pisati 2000. ili 2001. godine, dok je na knjizi

"Zbijeg" počeo raditi davne 2008.

"To su ti periodi u kojima sam ja morao da prizivam sjećanja. Kada sjednem za radni sto, to je jedno posebno stanje u koje se moram dovesti i ja vam zaista ne mogu opisati u kojem stanju se mora čovjek nalaziti da bi to sve opisao i ispisao na praznom ekranu - jedan veliki napor, rad...", prisjeća se Hasan objašnjavajući nam kako je došlo do finalnog rezultata - knjige, te šta mu je bila vodilja u tim procesima.

"Kada je u pitanju knjiga 'Pod zastavom UN-a' ja sam pred sobom imao nekoliko različitih izvještaja različitih organizacija koje su pisale o Srebrenici, pa onda i moja neka sjećanja iz mog iskustva. Sve sam to iskombinovao i to je bilo zaista jedan analitički rad", osvrće se no, dodaje da tokom rada na knjizi "Zbijeg" nije imao nikakve dokumente ispred sebe.

"Nije bilo potrebno. Samo sam prizivao svoja sjećanja i onu sliku koja mi se pojavi u glavi. Onda dolazimo i do dijaloga, jer kako vi pišete knjigu? Vi kao autor opisujete jednu situaciju gdje se stvara slika čitaocu, ali onda morate imati i dijaloge. I dug je to i naporan proces, ali sve sa motivom - imam sve vrijeme u glavi motiv da će to sutra neko pročitati i da bi to, da ja nisam to napisao, otišlo u zaborav. To je motiv - da nešto što ja znam, a što je jako bitno za sve nas kao naša zajednička historija, ne ode u zaborav. O tome se ustvari radi - to je motiv koji me vodio sve to vrijeme", zaključio je.

To dokumentovanje historije je, kako navodi, zapravo njegova satisfakcija.

"Satisfakcija je u tome što sam ja uspio da dokumentujem ono što se dogodilo i ostavim iza sebe tu informaciju koju će buduće generacije moći da saznaju", priča nam Hasan koji je uvijek bio skeptičan kada je u pitanju satisfakcija nakon genocida.
"Jer, jezički gledano, riječ genocid i satisfakcija nikakve veze nemaju jedno s drugim i teško je pronaći ugao iz kojeg vi možete gledati na vaš rad kada je u pitanju genocid", smatra Hasan prijećajući se i institucija Holandije - zemlje koju je tužio za smrt svoje porodice, a koja je sve vrijeme negirala odgovornost.

"Nisu imali volje čak ni da me saslušaju..."

Iz institucija nisu bili spremni čak ni da ga saslušaju.

"Gdje god smo se sreli ja ili predstavnici države, parlamenta ili nekih institucija, oni su je negirali. U jednom momentu sam im rekao 'Idemo na sud'. Čekao sam nekih 6-7 godina, ali oni iz svojih institucija nisu nikada bili spremni čak ni da me saslušaju do kraja, a kamo li da priznaju odgovornost. Nije mi ništa drugo bilo preostalo nego da odemo na sud", ispričao nam je te podsjetio kako je i samim Ujedinjenim nacijama trebalo trebao jedan dug period da se suoče sa svojom prošlošću.

"Jer, Ujedinjene nacije su, i pored suočavanja koje treba da se dogodi u regionu, trebale da se suoče sa svojom prošlošću. Nisu bili za to spremni..."

Ujedinjenim nacijama je trebalo 17 godina

Podjeća kako je Ban Ki-mun prvi čovjek iz UN-a koji se usudio doći u Potočare, ali im je, ponovno naglašava, trebalo 17 godina.

"Oni (Pet članica Vijeća sigurnosti koje upravljaju UN-om: Velika Britanija, SAD, Frnacuska, Kina i Rusija) djeluju na način koji odražava današnju konstalaciju odnosa tih velikih sila na globalnom nivou - nekome je, od tih velikih sila, zatrebalo da Srebrenica bude zabilježena kao genocid u UN-u. Ona je zabilježena svakako, u presudama, ali nekome je zatrebalo da to bude u New Yorku, u kontekstu trenutnih dešavanja u svijetu. Naravno, tu ne potcjenjujem trud koji su uložili naši predstavnici i njihovi prijatelji u Ujedinjenim nacijama", naglašava komentirajući već drugo po redu obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici u kontekstu usvojene Rezolucije u UN-u.

Ko je tražio oprost?

No, kada je riječ o samom procesu pomirenja u regionu, uviđa kako će sama riječ "pomirenje" preživjelim žrtvama genocida izazvati negativnu reakciju.

"Prvo, ne može doći do pomirenja bez suočavanja sa prošlošću. Ja bih uvijek zamijenio riječ 'pomirenje' sa izrazom 'suočavanje sa prošlošću'. Pomirenje, ako takvo nešto postoji kao pojam, može biti rezultat procesa suočavanja sa prošlošću. Sada, ako imamo dvije strane gdje je jedna strana žrtva genocida, a iz jedne strane potiču oni koji su počinili genocid, onda je moje pitanje sljedeće - ko treba da načini prvi korak?", pita.

Kako nam pojašnjava, prvi korak u samom procesu pomirenja jeste traženje oprosta.

"A ko je tražio oprost? Niko. Dakle, da bismo nekome oprostili, od nas to neko treba da traži, a nije tražio niko. To je moja cijela priča o izrazu rekoncilijacija ili pomirenje što je jedna fraza koja se korsiti 30 godina poslije Daytona, a nikako ta fraza ne može biti ono što može nadomjestiti ono što je potrebno da se desi, a to je suočavanje sa prošlošću", zaključuje on.
U kontekstu procesa suočavanja sa prošlošću on ističe kako moramo kao država imati snage da se odupremo i nosimo sa postojećim izazovima, iako bi to bilo puno lakše da smo primljeni u Evropsku Uniju - i proces suočavanja sa prošlošću bi se onda odvijao lakše.

"Jer, ljudima nakon genocida i užasnih trauma koje su prošli i nesigurnosti koju prolaze - finansijski, ekonomski socijalno... mora postojati svjetlo na kraju tunela. Po meni, to svjetlo je ulazak u Evropsku uniju", zaključio je Nuhanović u razgovoru za Vijesti.ba.

(Vijesti.ba)