Kodrić: Genocid u Srebrenici zločin je najviše i najstrašnije razine

Po njegovim riječima, u proteklih 30 godina u vezi s genocidom u Srebrenici urađeno je, zasigurno, mnogo toga nesumnjivo dobrog i izrazito važnog, počev od dokazivanja i višestrukih potvrđivanja genocida kao historijske i pravne činjenice, pa nadalje, sve do prošlogodišnje Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

- Za jedan mali, u globalnim okvirima gotovo pa neznatan narod, a koji je pritom i dalje uglavnom nevješt da se na pravi način bavi sobom i svojom sudbinom, sve vrijedno i značajno što je postignuto zaslužuje svaku pohvalu, no to i dalje nije dovoljno onda kad je riječ o zločinu kakav je genocid u Srebrenici, a pogotovo ne onda kad je riječ o onome što je naša obaveza kao naroda i društva u vezi sa srebreničkim genocidom - kaže Kodrić.

- Nama koji genocid u Srebrenici u sebi i sa sobom uvijek nosimo upravo kao stalno otvorenu ranu zastrašujuće zvuči, ali je, nažalost, sve očitija činjenica da su čak i među nama, u bošnjačkom narodu koji je žrtva genocida, oblikovane čitave generacije koje o srebreničkom genocidu imaju sve manje znanja i svijesti, čak i pukog interesa, baš kao što nam je teško pojmljivo da je u širem, međunarodnom okviru genocid u Srebrenici uglavnom tek mutna, daleka vijest, vrlo često bez ikakvih relevantnih informacija, a naročito bez stvarnog razumijevanja ili realne empatije - rekao je on.

A to znači, smatra Kodrić, da smo kao narod i društvo u nečemu pogriješili, a po onome kako stvari i dalje izgledaju, očito je da i dalje pravimo greške.

- Jer, na primjer, šta se to posebno veliko i posebno važno desilo ili je planirano da se desi onda kad je riječ o ovogodišnjem, jubilarnom obilježavanju genocida u Srebrenici, koji veliki iskorak, koji zaokret ka boljem?! Nažalost, iako je to nesumnjivo bilo nužno, ništa naročito, odnosno ništa što bi imalo širi društveni, a posebno svjetski odjek, a zapravo ništa važnije od puke vijesti koju gotovo odmah, kao na traci, pretječe neka druga vijest! - kaže Kodrić.

Uprkos pojedinim nastojanjima, koja s punom pažnjom treba uvažiti i cijeniti, genocidom u Srebrenici ipak se, dakle, ne bavimo onako kako bismo morali – istinski organizirano i sistemski, a sjećanje je uglavnom prepušteno preživjelim žrtvama i individualnim inicijativama, bez stvarne, organizirane i sistemske memorijalizacije, a što znači da je prepušteno neminovnom postepenom potiskivanju i zaboravu.

Naravno, kaže Kodrić, nije to namjerno, već zbog našeg nedovoljnog znanja da se na pravi način kao narod i društvo nosimo s činom kakav je genocid u Srebrenici, pri čemu, između svega ostalog, često zapadamo u vrlo autodestruktivne viktimološke narative, koji se svode uglavnom na naše besplodno samosažaljenje, genocid u Srebrenici nerijetko nesvjesno simplificiramo, profaniziramo i banaliziramo, neki ga na različite načine pokušavaju utilitarizirati u dnevnopolitičke, karijerne i druge nečasne svrhe, čak u nekim slučajevima bivamo gurani u diskurs mržnje i konflikta, mada je takvo što izvorno strano preživjelim žrtvama i njihovoj boli, ali i posebno opasno za narod koji nije slučajno postao žrtva genocida.

Naročit je problem izostanak stvarne, pune internacionalizacije i univerzalizacije svijesti o genocidu u Srebrenici, pri čemu smo više nego daleko od toga da se svijest o srebreničkom genocidu barem približi svijesti o npr. holokaustu u suštinskom smislu, što se ne uspijevamo ni nakon Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o Srebrenici, koja je za to stvorila izvanredne osnove, ali mi ih, po svemu sudeći, ne znamo ni približno iskoristiti...

- Očito, naš odnos prema genocidu u Srebrenici naše je golemo iskušenje na koje tek trebamo naći pravi odgovor - rekao je Kodrić.

Kaže da govori, zapravo, o problemu razvoja kulture sjećanja, a u konačnici i o problemu etike.

- Teorijski gledano, a to potvrđuju brojne prakse u mnogim drugim slučajevima, uključujući i holokaust, da bi istinski postojala kultura sjećanja, nužno je njeno ostvarivanje prvenstveno kroz različite kulturne forme i intelektualne prakse – što raznolikije i šire, to bolje - kazao je.

U tom smislu, uz imperativ istinski organiziranog i sistemskog pristupa, sjećanje na genocid u Srebrenici ne bi smjelo biti svedeno na tek dosadašnje forme i prakse, koje su u međuvremenu uglavnom potrošene, dotrajale, zasigurno nedostatne i često vrlo limitirajuće i isključujuće, zatvorene i ograničene tek našim lokalnim obzorima i dosezima, već bi se moralo otvoriti i univerzalnim, globalno prepoznatljivim i razumljivim formama i praksama, uz neizbježnu pluralnost i inkluzivnost.

- Tek tako sjećanje na genocid u Srebrenici može postati sveobuhvatna i trajna memorijska kategorija, nelimitirana sjećanjima tek pojedinaca i pojedinih grupa, odnosno njihovim pojedinačnim i neizbježno konačnim egzistencijama, što je nužno ukoliko se hoće osigurati kako trajna memorijalizacija genocida u Srebrenici, tako i njegov univerzalni, odnosno inkluzivni aspekt - kaže Kodrić.

Zadržavajući svoju neposrednu, lokalnu utemeljenost, ono što smo mi, kultura sjećanja na genocid u Srebrenici mora se istovremeno što izrazitije izdići na sveljudsku razinu sveobuhvatne i trajne „svjetske boli“, odnosno postati globalni topos pamćenja i opomena za čovječanstvo kao cjelinu, baš onako kako je to slučaj npr. s holokaustom i drugim sličnim masovnim zločinima iz svjetske historije.

- A to znači temeljitu promjenu paradigme u našem pristupu genocidu u Srebrenici, što je, naravno, nužno, ali nije lako ostvarljivo. Uz neka druga vrijedna nastojanja, to pokazuju npr. i neki vrlo ozbiljni pokušaji Bošnjačke zajednice kulture da ovogodišnje, jubilarno obilježavanje srebreničkog genocida inovira upravo na prethodno apostrofirani način, dakle kulturnim činom sa svjetskim odjekom i trajnim učinkom, a što, nažalost, nije dobilo mogućnost realizacije u našem aktuelnom društvenom kontekstu i postojećoj paradigmi sjećanja na srebrenički genocid, mada je bilo riječ o umjetničkoj muzici kao upravo svima razumljivom, univerzalnom i inkluzivnom jeziku koji je našu bol trebao učiniti onim što je bol cijelog čovječanstva. Još smo, očito, daleko od onog što je nužnost za primjerenije artikuliranje kulture sjećanja na genocid u Srebrenici, te imamo stanje koje imamo - poručuje Kodrić.

Pri svemu ovom, dodaje, nužna je etika kao vrhunaravni princip – ako je išta među nama ovozemaljski sveto, to onda nužno mora biti svijest o genocidu u Srebrenici i tako mu moramo svi pristupati, bez razlike. A i to, nažalost, nije uvijek slučaj.

Kodrić dalje kaže da ako išta može suštinski pomoći proces globalnog afirmiranja svijesti i sjećanja na genocid u Srebrenici, uključujući problem neprihvatanja, odnosno negiranja genocida, to je upravo kultura.

U prirodi je kulture da prelazi granice, razrješava napetosti i nerazumijevanja, nadilazi jazove i sukobe, uspostavlja dijalog i povezuje ljude, pri čemu kultura, a posebno umjetnost, podrazumijeva upravo univerzalni i inkluzivni jezik koji nije limitiran čovjekovim društvenim i političko-ideološkim bićem, uključuje i racionalni, ali i emotivni aspekt i omogućuje empatiju i uopće drugi i drugačiji pogled te je u pravilu najuže povezana s etikom, odnosno duboko humanistički angažirana.

Za razliku od politike, koja je, nažalost, vrlo često, metaforički govoreći, ukopana u rovove čak i kad za to, zapravo, ne postoje nikakvi suštinski razlozi, kultura, naprosto, oslobađa i zato je historijski poznato da upravo kultura često prva uspijeva tamo gdje je politika neuspješna ili nemoćna, i upravo to trebao bi biti jedan od suštinskih zadataka i kulture sjećanja na genocid u Srebrenici, uključujući i stvaranje širih kulturalno-društvenih pretpostavki za konkretnije političke iskorake i u smislu prihvatanja činjenice genocida.

Također, kultura je tu i da artikulira našu traumu i da pomogne našu detraumatizaciju, ali i da detraumatizira susret s činjenicom genocida na svim stranama, bez razlike, prelazeći granice između sepstva i drugosti te pomažući i na taj način međusobno razumijevanje i saosjećanje, odnosno stvarajući, kao svojevrsni facilitator, preduvjete i za normalizaciju odnosa i u ovom smislu.  To je ono čemu, između ostalog, svojim radom i djelovanjem u oblasti kulture sjećanja teži Bošnjačka zajednica kulture, što ostvarujemo na različite načine, uključujući i nedavno objavljenju kapitalnu knjigu Sociologija genocida prof. dr. Adiba Đozića i brojne druge naše priloge kulturi sjećanja, a što smo naročito pokušali upravo spomenutim neostvarenim velikim kulturnim doprinosom ovogodišnjem, jubilarnom obilježavanju genocida u Srebrenici, zbog čega je šteta da u ovim svojim nastojanjima nismo uspjeli još veća - rekao je Kodrić u intervjuu za Fenu.


(Vijesti.ba / FENA)