Kad algoritmi preuzmu poslove: Hoće li nas AI ostaviti bez identiteta, dostojanstva i smisla?

Budućnost rada više nije daleka – ona se već dešava, a pitanje je da li ćemo dopustiti da AI redefiniše i našu ljudskost.

Vjekovima je rad definisao našu ličnost. On nam je davao identitet, svrhu i društveni status. Ali šta se dešava kada sam rad – izvor prihoda i samopoštovanja – počne da nestaje? Ne zbog rata, krize ili outsourcinga, već zbog algoritama. Kako izgleda rad u ekonomiji vođenoj vještačkom inteligencijom?

Tokom jula, autor Gizmonda, Luc Olinga, razgovarao je sa nizom stručnjaka iz različitih sektora i kroz te intervjue iskristalisala se kompleksna i kontradiktorna slika – slika puna obećanja, ali i prijetnji, efikasnosti i eksploatacije, masovnih otpuštanja, ali i borbe za dostojanstvo.

Gledano iz vrha: AI kao pogon za efikasnost

Za korporativni vrh, AI revolucija je uzbudljiva i hitna. Elijah Clark, AI konsultant i sam izvršni direktor, otvoreno priznaje: „Otpuštao sam radnike zbog AI. Ona ne ide u štrajk, ne traži povišicu – to su stvari koje CEO-ovi žele da izbjegnu.“ On kaže da je otpustio 27 od 30 mladih radnika jer je AI mogla da uradi njihov posao za manje od jednog sata.

Peter Miscovich iz kompanije JLL opisuje kako AI zapravo samo ubrzava trendove započete prije decenijama: smanjenje broja zaposlenih, fleksibilizacija radnog prostora, povećanje profita po zaposlenom. Predviđa da će fizička radna mjesta postati „iskustveni prostori“ – nalik luksuznim hotelima – koji će služiti kao magnet za talente. Ali čak i u toj optimističnoj viziji, očekuje se smanjenje broja zaposlenih i do 40%.

Nevidljivi troškovi: „Nova era prinudnog rada“

Na drugoj strani spektra, radnici pogođeni AI ekonomijom imaju drugačiju priču. Adrienne Williams, bivša dostavljačica Amazona, sada istraživačica u DAIR institutu, opisuje to kao „novu eru prinudnog rada“. Svakodnevno, kroz pretraživanje interneta, lajkovanje sadržaja i online kupovinu, korisnici nesvjesno treniraju AI sisteme – bez ikakve naknade ili kontrole.

Krystal Kauffman, koja od 2015. radi na Amazonovoj platformi Mechanical Turk, ističe da su zadaci svedeni na iscrpljujuće označavanje podataka – posao koji pokreće AI revoluciju, ali je slabo plaćen, bez beneficija i često psihološki destruktivan.

Jedan radnik je, moderirajući video sadržaj rata, prepoznao sopstvenog rođaka među žrtvama genocida. „Rekli su mu da preboli i vrati se na posao“, prisjeća se Kauffman.

U školama, AI alati stvaraju represivnu atmosferu, a u skladištima radnici dobijaju teške povrede. Trudnice koje traže lakše zadatke bivaju otpuštene – neke čak i gube trudnoću zbog odbijenih zahtjeva.

Rad kao poziv: Ljudskost u doba automatizacije

Ai-jen Poo, predsjednica Nacionalnog saveza kućnih radnika, vjeruje da postoji nada u „ljudsko usidrenim“ zanimanjima – poput njege djece, starijih i osoba sa invaliditetom. „Tehnologija bi trebalo da unaprijedi kvalitet rada i života, a ne da zamijeni ljude“, kaže ona.

Zalaže se za novi ekonomski temelj koji uključuje: univerzalnu zdravstvenu zaštitu, plaćeno odsustvo, subvencionisanu njegu i dostojanstvenu minimalnu zaradu. Kućni radnici, kaže ona, zarađuju u prosjeku 22.000 dolara godišnje, ali mnogi to rade iz uvjerenja – jer je to za njih poziv, a ne posao.

Raskrsnica: Veća nejednakost ili demokratizacija tehnologije?

Ovi razgovori otkrivaju prelomni trenutak za budućnost rada. Jedan put vodi ka još većoj nejednakosti, gdje se AI koristi za otpuštanja i akumulaciju moći u rukama nekolicine. Drugi put nudi mogućnost pravednije, ljudskije budućnosti – ako se tehnologija iskoristi za potrebe ljudi.

„Radnici počinju da uzvraćaju udarac“, kaže Kauffman. Organizuju se, zahtijevaju priznanje, bore se za svoja prava. Ai-jen Poo vjeruje da je moguće „demokratizovati AI“ i dati običnim ljudima moć da je oblikuju.

Postradni svijet: Šta ostaje kada rad nestane?

Suštinsko pitanje nije samo hoće li AI zamijeniti poslove, već – hoće li nas razmontirati kao ljudska bića?

Kompanije već grade sisteme koji brišu ljude, radnici usvajaju poruku da su zamjenjivi, a ekonomija juri naprijed bez ikakvog plana kako da apsorbuje šok gubitka rada kao oslonca društva, prenosi Investitor me.

Ipak, ništa od ovoga nije neizbježno. Postoji prostor za donošenje zakona sa stvarnim efektom, izgradnju socijalnih mreža koje mogu podnijeti promjene, priznavanje podatkovnog rada kao stvarnog rada i valorizaciju poslova koji se ne mogu automatizovati – poslova brige, zajedništva i podrške.

Ali vremena je malo.

„Unajmljuju me da smanjim broj radnika pomoću AI – ne za deset godina, već odmah“, upozorava Elijah Clark.

Pravo pitanje više nije da li će AI promijeniti svijet rada. Već – hoćemo li mu dozvoliti da promijeni ono što znači biti čovjek.

(Vijesti.ba)