Zlata Brbor sahranjena u Sutini uz policijsku pratnju

Zlata Brbor je novinarsku karijeru započela u mostarskogm listu “Sloboda”, gdje je radila tokom 1970-ih i 1980-ih godina. Iz tog vremena starije generacije je pamte kao zagovorljivu novinarku koja je propagirala Komunističku partiju i revnosno pratila tadašnje sastanke KP Mostara i Hercegovine.

Početkom 1990-ih godina prelazi na gradski javni Radio Mostar, gdje je uglavnom pratila kulturu.

Godine 1993. nakon što je javni gradski Radio Mostar nasilno preimenovan u „Hrvatsku postaju“, u potpunosti “okreće ploču” i postaje jedna od najvećih medijskih oružja politike tzv. Herceg Bosne i HVO-a.

Mostar je pamti po tome što je 9. maja 1993. godine, kao urednica Hrvatske radio postaje Mostar odobrila i lično čitala naredbu mostarskog predsjednika HVO-a Jadrana Topića o potčinjavanju pripadnika Armije BiH HVO-u, te naredbu da Bošnjaci Mostara na ruku stave bijelu traku, a na prozore svojih kuća i stanova izvjese bijele krpe i čaršafe.

Na Hrvatskoj postaji Mostar imala je status jedne od vodećih urednica.

Bila je udata za mostarskog novinara Mehmeda Vejzagića, dopisnika sarajevskih “Večernjih novina”, koji je 1993. godine promijenio ime i prezime u Mate Brbor.

I nakon završetka rata, nastavila je koristiti govor mržnje, zbog čega je u više navrata reagovala Regulatorna agencija za komunikacije BiH izričući brojne kazne Hrvatskoj radioteleviziji Mostar, preko čijih programa je Brbor djelovala. Reagovale su i brojne međunarodne i domaće organizacije.

Vijest o smrti Zlate Brbor probudila je sjećanja i bolne rane brojnih Mostaraca koji su preživjeli ratni pakao.

Reagovala je i Koordinacija boračkih udruženja i organizacija HNK , koji su ukazali na njeno nečasno djelovanje i širenje mržnje i netrpeljivosti.

S druge strane, među njenim tadašnjim radnim kolegama i nalogodavcima iz tog vremena muk. Šutnja. Mnogi od njenih kolega su je danas u raznoraznim medijima. Međutim, nijedan nije objavio vijest o njenoj smrti.

Nije li ovo jasna lekcija ljudima iz medija.

Oni koji se stave u službu agresorske politike na kraju će biti zaboravljeni . Umjesto hvalospjeva očekuje Vas šutnja i ograđivanje.

Ne zaboravite: Riječi imaju razornu snagu i žive duže nego mi i naša djela.

I na primjeru mostarske novinarke sami zaključite vrijedi li da vas sahrane pod policijskom pratnjom u groblju čije ste preoravanje zazivali.

U priči o višestrukoj agresiji na Mostar Zlata je najmanje bitna jer je ona bila samo krajnji izvođač Udruženog zločinačkog poduhvata presuđenog u Hagu na 111. godina. Imena su poznata, a ta anticivilizacijska politika i dalje je na sceni što obavezuje generacije koje dolaze da uče i pamte.

(Vijesti.ba / Mostarski.ba)