Sorrentino: Pogrešan je pristup u filmu tražiti sebe, trebamo upoznati ono što je izvan nas

Sorrentino je podsjetio da je karijeru počeo kao scenarista, najprije na televiziji.

- Bio sam sretan kao scenarista. Počeo sam pisati za televiziju, a u to vrijeme u Italiji televizija je bila mjesto uspjeha. Imao sam 24 godine i bio sam bogat, pa sam mislio da mi ne treba ništa drugo - rekao je uz dozu ironije, dodavši da ga je potom privukla režija. „Shvatio sam da je zabavnije biti reditelj nego pisac, i počeo sam režirati.”

Govoreći o svom prvom dugometražnom filmu „Suvišan čovjek” (One Man Up), kazao je da mu taj projekt nije donio „bogatstvo”, ali mu je otkrio radost režije.

Prisjetio se i prvih festivalskih iskustava: premijere na Venecijanskom festivalu i poziva na učešće u najranijim godinama Tribeca Film Festivala.

- Kada sam prvi put došao u Veneciju, nisam znao ništa o svijetu filma… nisam razumio ni zašto niti ko su ljudi koji sjede naspram mene. A kada je stigao poziv za Tribeca Festival i kada je čovjek rekao ‘Robert De Niro’, bio sam uvjeren da se producent poigrava sa mnom,” našalio se.

Istaknuo je da mu je „zabavnije praviti filmove nego govoriti o njima”.

- Sretan sam što sam ovdje, ali uvijek mislim da bi mi možda bilo bolje snimati film umjesto da pričam o filmovima - dodao je.

Na pitanje o motivima muzike i nogometa, koji se provlače kroz njegov opus, Sorrentino je rekao da te profesije „rezervira” za svoje likove jer su bile strast njegovog oca. Nije, kaže, ozbiljno pokušavao da se bavi muzikom ili nogometom, ali ga oba svijeta inspiriraju za likove koje gradi.

Opisao je i način nastanka njegovih filmova.

- Obično polazim od likova. Sjetim se i razmišljam o nekim ljudima koje sam poznavao u životu. Ponekad spojim dvije, tri ili četiri stvarne osobe u jednog lika kojeg želim predstaviti. Vizualni aspekt dolazi kasnije; na samom setu bolje shvatim slike koje imam u glavi - pojašnjava Sorrentino.

O praktičnom radu na setu govorio je bez romantiziranja.

- Ne volim mnogo raditi, pa sam vrlo brz. Jedva čekam ići kući. Snimam s tri-četiri kamere i obično završim film tri-četiri dana prije roka - navodi on. Ipak, priznaje da je „ono što se dogodi na setu uvijek manje lijepo od onoga u samoj ideji”, jer „između vaše mašte i rezultata stoje i drugi ljudi - navodi on.

Na temu emocija i „prenosa” osjećaja u konačan film, Sorrentino naglašava da filmovi nastaju od niza „trikova” zanata.

- Imate muziku, glumce, pokret kamere, svjetlo… mnogo elemenata koje koristite poput mađioničara. Ali tu nema stvarne magije; rezultat emocija je rezultat trikova. Problem je što ne postoji knjiga o tim trikovima - dodaje on.

Upitan o filmu „Loro” o dugovječnom italijanskom političaru i medijskom magnatu, Silviju Berlusconiju, rekao je da ne zna da li je Berlusconi film gledao niti je ikada čuo njegovu reakciju.

Objasnio je zašto ga je taj lik zanimao.

- Ja sam lijen i potpuno suprotan Berlusconiju, čovjeku punom energije i ciljeva. Zanima me um ljudi koji su vrlo daleko od mene - likovi koje volim su uvijek vrlo različiti od mene - pojašnjava Sorrentino.

Govoreći o značaju muzike u njegovim filmovima, on navodi da ona „pojačava čula” i prati ga u pisanju.

- Dok pišem, slušam muziku jer mi daje osjećaj da pišem nešto snažno.” Prije digitalnih servisa oslanjao se na preporuke prijatelja, a danas mu ulogu kuratora igraju i streaming servisi.

Na pitanje o uzorima u kinematografiji, govorio je o slavnom reditelju Federicu Felliniju, izdvojivši kao presudan osjećaj stalne nestabilnosti i ironije.

- Fellini mi je jasno pokazao da se čovjek stalno kreće u ‘domenu neizvjesnosti’ - da je život strašan - i sve to je uspio obuhvatiti smijehom. Pokušavam mu ‘ukrasti’ tu ironiju i ugraditi je u svoje filmove - pojasnio je.

Dotakao se i narativnih odluka u svom pisanju, poput ideje „povratka lika kući”.

- Romantičnije je da se lik vrati i umre kod kuće - odgovorio je na jedno pitanje iz publike.

Govoreći o recepciji filmova i ulozi publike, Sorrentino je poručio da gledatelji ne moraju „prepoznati sebe” u filmu.

- Imate pogrešan pristup ako u filmu tražite sebe. Trebate pokušati upoznati ono što nije dio vas. Film vas treba dovesti u stanje da ne razumijete sve; filmovi u kojima na kraju razumijete sve o likovima i radnji, to su komercijalni filmovi. Arthouse kinematografija je nešto drugo - podvukao je.

Upitan koliko čita tuđe scenarije i šta bi ga navelo da režira tuđu priču, odgovorio je da je „mnogo puta pokušao”, ali da je na kraju uvijek odbijao pristupiti takvom poslu.

Na pitanje o cinizmu koji nose u sebi neki likovi u njegovim filmovima, rekao je da su cinični ljudi „vrlo krhki”.

- Cinizam je maska koja skriva strah od života, a kada govorimo o patnji, svi značajni filmovi, knjige i pjesme su, jednostavno, konačni rezultat boli i patnje - pojašnjava Sorrentino.

Govoreći o vlastitoj „tuzi”, Sorrentino je, govoreći direktno, rekao da su „filmovi spasili moj tužni život.” Kada „tuga postane prevelika”, kaže, vrijeme je da napravi novi film, jer ga proces izvodi među ljude i pomaže mu da bude „malo manje tužan”.

O humoru u svom radu Sorrentino govori da je „pogrešno” polazio iz uvjerenja da piše „vrlo smiješan” film, ali „na kraju ispadne da su filmovi spori, tužni, puni očaja”.

- Ako sam ironičan, to je zbog mog grada. Napulj je mjesto gdje su ljudi vrlo duhoviti. Ali ta ironija nije jednostavna; taština je neprijatelj ironije, a nije lako ni naći zaista duhovite glumce - naglašava on.

Na jedno od pitanja o ulozi filma prema savremenim tragedijama, uključujući sve što se trenutno događa u Palestini i genocid koji se pred našim očima odvija u Gazi, Sorrentino je rekao da filmovi „ne mogu spriječiti ni izazvati takve događaje” i da nema „autoritet” da govori izvan općih mjesta.

- Ako želite moje mišljenje, iako je jednostavno i banalno: slažem se sa svima koji kažu da se u Gazi čini genocid - rekao je on.

Pitanje o „ljepoti” u njegovim filmovima Sorrentino je dočekao skepsom prema definicijama.

- Ne znam šta je ljepota. Znam samo šta me pokreće da je pokušam stvoriti, sposobnost da budem zadivljen. Sve što me iznenadi dovoljno je zanimljivo da uđe u film - pojašnjava on.

Na kraju masterclassa dao je i savjet mladim autorima.

- Svi mogu snimiti film ako nauče nekoliko ključnih stvari. Ali da biste napravili dobar film, morate njegovati talenat, moraju vam se poklopiti i neke stvari u privatnom životu, imati sreću da sretnete prave ljude, učiti, gledati filmove, ići u muzeje, pogledati radove velikih fotografa. To je sve ono što se mora složiti u dobrom reditelju - zaključio je Sorrentino.

U sklopu ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala bit će prikazana i retrospektiva Sorrentinovih ostvarenja u programu „Posvećeno” (Tribute To).

Njegov debitantski film „Suvišan čovjek” (One Man Up) izabran je da bude prikazan na Festivalu u Veneciji 2001. godine. U Cannesu je za Zlatnu palmu konkurirao s filmovima „Posljedice ljubavi” (The Consequences of Love) iz 2004. godine, i „Porodični prijatelj” (The Family Friend) iz 2006. i „Il Divo” (2008), pri čemu je „Il Divo” osvojio nagradu žirija.

Vratio se na festival u Cannesu 2011. godine s filmom „Ovo mora biti pravo mjesto”, (This Must Be the Place), a dvije godine kasnije s „Velikom ljepotom”, (The Great Beauty), koji je osvojio Oscara, Zlatni globus i BAFTA nagradu za najbolji film na stranom jeziku, te tri nagrade Evropske filmske akademije.

(Vijesti.ba / FENA)