Preminula Jane Goodall, čuvena "šaptačica čimpanzama"

Goodall je umrla prirodnom smrću, navodi se u objavi Instituta Jane Goodall na društvenim mrežama.

– Otkrića dr. Goodall kao etologinje donijela su revoluciju u nauku, a ona je bila neumorna zagovornica zaštite i obnove našeg prirodnog svijeta – poručili su iz instituta.

Primatologinja i borac za zaštitu okoliša pretvorila je svoju ljubav prema divljim životinjama u životnu misiju koja ju je vodila iz primorskog engleskog sela u Afriku, a zatim širom svijeta – u potrazi za boljim razumijevanjem čimpanzi, ali i uloge ljudi u zaštiti njihovog staništa i zdravlja planete.

Goodall je bila pionirka u svojoj oblasti, naročito tokom 1960-ih godina, kada je svojim istraživanjima ponašanja primata utrla put mnogim ženama koje su slijedile njen primjer – uključujući i pokojnu Dian Fossey. Također je približila svijet divljine javnosti, sarađujući s National Geographic Societyjem kako bi čimpanze prikazala ljudima putem filmova, televizije i časopisa.

Uzdrmala je tadašnje naučne norme – dajući imenâ umjesto brojeva životinjama koje je proučavala, posmatrajući njihove individualne osobine, porodične odnose i emocije. Također je otkrila da se, poput ljudi, čimpanze koriste alatom.

– Otkrili smo da, na kraju krajeva, ne postoji jasna granica koja dijeli ljude od ostatka životinjskog carstva – rekla je u svom TED govoru 2002. godine.

Kasnije je fokus svoje karijere preusmjerila sa primatologije na pitanje klimatskih promjena, nakon što je svjedočila masovnom uništavanju prirodnih staništa, pozivajući svijet da preduzme hitne mjere.

– Zaboravljamo da smo dio prirodnog svijeta – izjavila je za CNN 2020. godine. – Još uvijek imamo malo vremena.

Godine 2003. proglašena je damom Britanskog Carstva, a 2025. je primila Predsjedničku medalju slobode SAD-a.

Od Londona do Afrike

Jane Goodall je rođena u Londonu 1934. godine, a odrasla je u Bournemouthu, na južnoj obali Engleske. Još kao dijete sanjala je o životu među divljim životinjama. Rekla je da je njena strast prema životinjama, koju je potaknula plišana gorila koju je dobila od oca, rasla čitajući knjige poput Tarzana i Dr. Dolittlea.

Nakon završene škole, privremeno je odustala od snova – jer nije imala novca za studije. Radila je kao daktilografkinja, a kasnije i u filmskoj industriji. Međutim, poziv prijatelja da posjeti Keniju promijenio joj je život.

Uštedjela je novac i brodom otputovala u tu afričku zemlju 1957. godine. Tamo je upoznala poznatog antropologa i paleontologa dr. Louisa Leakeyja i njegovu suprugu, arheologinju Mary Leakey, koji su je usmjerili na rad s primatima. Uz njihovu podršku osnovala je Rezervat za čimpanze Gombe Stream, u blizini jezera Tanganjika u današnjoj Tanzaniji.

Tamo je otkrila da čimpanze jedu meso, vode teritorijalne ratove i – možda najvažnije – izrađuju i koriste alat za ishranu termitima.

– Sada moramo redefinirati pojam „alat“, redefinirati pojam „čovjek“ – ili priznati čimpanze kao ljude – komentarisali su tada Leakeyjevi.

Goodall je pauzirala svoje istraživanje kako bi doktorirala na Univerzitetu u Cambridgeu, ali se ubrzo vratila u džunglu. Njen prvi suprug i čest saradnik bio je snimatelj Hugo van Lawick, koji je dokumentovao njen rad. Zahvaljujući izvještajima National Geographica, čimpanze iz Gombea – danas nacionalnog parka – postale su poznate širom svijeta. Među njima je i David Greybeard, čimpanza koju je nazvala po pramenovima sive dlake.

Nestanak staništa promijenio joj je životni pravac

Skoro tri decenije nakon dolaska u Afriku, Goodall je shvatila da ne može zaštititi čimpanze bez zaštite njihovih staništa. Tada je odlučila da napusti džunglu i preuzme globalnu ulogu aktivistkinje za zaštitu prirode.

Godine 1977. osnovala je Institut Jane Goodall, neprofitnu organizaciju posvećenu istraživanju, očuvanju prirode i razvoju zajednica širom Afrike. Rad instituta kasnije se proširio širom svijeta – s fokusom na ekološku edukaciju, zdravlje i zagovaranje zaštite okoliša.

Goodall je stekla ogroman uticaj, putujući i do 300 dana godišnje, sastajući se s lokalnim liderima, zajednicama i držeći predavanja u školama. Putovala je i u svojim osamdesetim godinama.

– Uvijek me iznenadi pomisao da ta osoba koja putuje svijetom i radi sve te stvari... sam zapravo ja. Uopšte se ne osjećam tako – rekla je za New York Times tokom posjete Burundiju i Gombeu 2014.

Kao plodna autorica, objavila je više od 30 knjiga, uključujući bestseler Razlog za nadu: Duhovno putovanje iz 1999. godine, te brojne knjige za djecu.

Iako je svijet gledala izbliza, nikada nije izgubila vjeru u čovječanstvo.

– Da, postoji nada... U našim je rukama – u tvojim, mojim, i u rukama naše djece. Sve zavisi od nas – poručila je 2002. godine, pozivajući ljude da ostave što manji ekološki otisak.

(Vijesti.ba)