Živković za Vijesti: U Srbiji je moguće i neophodno ponoviti 5. oktobar

Ni sedmicu uoči obilježavanja 25 godina od demonstracija koje su srušile režim Slobodana Miloševića, Živkovićeva ocjena o ”zlu koje je došlo” u Srbiju izazvala je žustru polemiku među nekadašnjim prvacima Demokratske stranke i glavnim akterima srpske ”petooktobarske revolucije”. Šta su bili ciljevi, a šta stvarni rezultati političkog prevrata od 5. oktobra 2000. godine, pitanja su za nekadašnjeg predsjednika Vlade Srbije Zorana Živkovića. No, prije toga: šta su to skrivili nekadašnji predsjednik SR Jugoslavije, kasnije i premijer Srbije Vojislav Koštunica i bivši predsjednik Srbije Boris Tadić.

"Ni tadašnji predsjednik države, ni tadašnji premijer, a ni oni iz njihovog okruženja nisu sprovodili važeće zakone kako se zlo o kojem govorim ne bi vratilo u Srbiju. Iako su obojica bili vlast od 2004. do 2012., nisu sproveli Zakon o lustraciji, čija je posljedica moglo biti onemogućavanje Aleksandara Vučića, Ivice Dačića, Aleksandra Vulina i sličnih šrafova Miloševićevog režima da se vrate na vlast, odnosno da se na određeni vremenski rok spriječi njihovo kandidovanje za bilo koju javnu finkciju - od odbornika u svojoj opštini do poslanika ili predsjednika države. Takođe, Srbija je imala i Zakon o porijeklu imovine, prvi i poslednji put sproveden onda kada je tadašnja vlast pokušala da me, kao predsjednika Nove stranke i svjedoka tog vremena, javno kompromituje. Ispalo je dobro što su to uradili, jer je utvrđeno da je sve što sam stekao bilo zakonito”, kaže za Vijesti.ba, Zoran Živković.  

Prema njegovim riječima, tokom mandata pomenutih političara, u Srbiji na valjan način nije sproveden ni Zakon o krivičnom postupku.

”Umjesto toga, dobili smo ‘pomirenje’ sa Miloševićevom vlašću, prije svega sa Dačićevom Socijalističkom partijom Srbije. U ime Demokratske stranke, čiji je tada bio predsjednik, ali i kao šef države, Tadić se mirio sa Dačićem, uporedivši tada Miloševića sa Zoranom Đinđićem. Sjećate se one čuvene teze da i DS i SPS imaju pravo na bol, s obzirom na to da su obje izgubile svoje predsjednike? Sve u svemu, nesprovođenjem reformi i odustajanjem od obećanja datih 5. oktobra 2000. godine, Tadić i Koštunica nisu uspjeli da od Srbije, koja je lijepa zemlja, naprave ozbiljnu državu”, kaže Živković.

Je li takva mogućnost postojala prije 2004. godine, dakle, dok Tadić i Koštunica još nisu preuzeli vlast?

ŽIVKOVIĆ: Nije. Od momenta kada je od Miloševića preuzeo vlast i postao predsednik SR Jugoslavije, Koštunica je opstruirao donošenje Zakona o lustraciji. Takođe, zaustavljao je smjene u policiji, u vojsci, u sektoru bezbjednosti - civilne i vojne službe, čime je usporavao reforme i korake koje je trebalo preduzeti da bi se Srbija približila EU. Slično je bilo i u privredi: Rusima su, na primjer, prodali Naftnu industriju Srbije po tri puta nižoj cijeni od od moguće početne, uz obrazloženje koje je blago rečeno neobično, a to je - Rusima smo NIS dali u bescenje kako bi nam pomogli da Kosovo ostane u sastavu Srbije. Naravno, to se nije desilo, zato što Rusi Srbima nikada u istoriji ništa istinski nisu pomogli.  

NIS je Rusima predat kasnije, pitala sam Vas o periodu 2000-2004. Zašto je Koštunica štitio Miloševićeve generale, policajce, službe, zločince?

ŽIVKOVIĆ: Proces reformi podrazumijeva mnogo šta, uključujući hrabrost onoga ili onih koji ih sprovode. Promjene koje smo obećali 5. oktobra 2000. nanijele bi štetu kriminalcima, prevarantima, onim pripadnicima Miloševićevog režima koji su činili različite vrste krivičnih djela i prekršaja. Zna se da kažnjavanje i procesuiranje takvih ljudi može da bude opasno. Zato je bilo lakše pokušati očuvati postojeći sistem. Drugo, Koštunica je, baš kao i svita koja ga je okružila, volio sebe da predstavlja kao nekakvog patriotu, što je u njegovoj izvedbi izgledalo ovako: ne radite ništa, samo ponavljate da ste veliki i nezamjenjiv.  

Nije bilo drugih motiva? Je li vam, na primjer, Koštunica nekada saopštio gdje je nestao 5. oktobra i o čemu je razgovarao sa tadašnjim šefom ruske diplomatije Igorom Ivanovom i sa Slobodanom Miloševićem? 

ŽIVKOVIĆ: Naš najveći problem tog 5. oktobra bio je da saznamo gdje je Koštunica. Bilo je planirano da rano popodne tog dana proglasimo konačnu pobjedu i da se to objavi iz Skupštine grada Beograda. Da li je Koštunica bio povezan sa nekim? Vjerovatno jeste sa Rusima; ali ne samo on, nego i Tadić, sa kojim je kasnije poklonio NIS Rusiji. Ako u Srbiji hoćete da se predstavite kao veliki srpski patriota, to ćete najbolje potvrditi ako kažete da ste rusofil. 

Ministar Ivan Ivanov kasnije je saopštio da je razgovarao sa Koštunicom i Miloševićem, te da je Rusija Miloševiću predložila da prizna poraz na predsjedničkim izborima. 

Koštunica i Zoran Đinđić su, ubrzo nakon 5. oktobra, ušli u otvoreni sukob. Koštunica je čak bio formirao specijalni medijski tim, čiji je zadatak bio da satanizuje Đinđića. 

Kako je uopšte došlo do toga da Koštunica bude zajednički predsjednički kandidat DOS-a na izborima protiv Miloševića? Prethodno, Koštuničina Demokratska stranka Srbije nije prešla cenzus na republičkim izborima, bili su vanparlamentarna stranka.

ŽIVKOVIĆ: To je sve istina. Početkom marta 2000. godine počele su pripreme za predsjedničke izbore, koji je trebalo da budu održani 2001. Međutim, Milošević je odlučio da sebi skrati mandat i da raspiše prijevremene izbore za predsjednika SR Jugoslavije. Druga članica te zajednice, Crna Gora, odlučila je da te izbore bojkotuje, tako da smo ostali sami da se borimo sa Miloševićem. Naravno, dio priprema za izbore podrazumijevao je i češća istraživanja javnog mnjenja: tražili smo kandidata koji bi mogao da pobjedi Miloševića. Na kraju, dobili smo tri imena. Koštunica je bio treći na listi.

Ko su bila prva dvojica?

ŽIVKOVIĆ: Dragoslav Avramović i Mlađan Dinkić. Avramović je građanima ostao u sjećanju kao čovjek koji je uspio da zauzda onu divljačku inflaciju 1993. godine i da konsoliduje dinar. Ipak, već je imao ozbiljne godine i nije mogao prihvatiti kandidaturu. Iako ga je javnosti percipirala kao mladog, perspektivnog i dobrog ekonomistu, Dinkić je imao i svoju ”tamnu stranu”, koju smo odmah prepoznali a koja će kasnije izaći na vidjelo. I on je otpao. Ostao je Koštunica, koji je bio dosta neaktivan, a djelovao je i kao veoma skroman čovjek. 

Narednih petnaestak dana, Đinđić je Koštunicu ubjeđivao da prihvati kandidaturu.

Zašto?

ŽIVKOVIĆ: Zato što Koštunica ni sam nije vjerovao u to da može pobijediti Miloševića. Naravno, Đinđić je bio ”motor”, on je predvodio. 

Nakon što je 5. oktobra izabran za predsjednika SRJ, Koštunica je oko sebe okupio tim savjetnika, koji su svoju političku nesposobnost pokušali da kompenzuju dobijenim statusom. Govorimo o Ljiljani Nedeljkobić, Aci Tomiću, Radetu Bulatoviću… 

Jesu li iz te ”kuhinje” krenule optužbe da je Zoran Đinđić prevrat od 5. oktobar izveo uz pomoć Milorada Ulemeka Legije?

ŽIVKOVIĆ: Prvo, ljudi o kojima govorimo bili su povezani sa pomenutim strukturama. Uostalom, u novembru 2001. godine, kada su Legija i Jedinica za specijalne operacije (JSO) MUP-a Srbije izašli na ulice, što je kasnije kvalifikovano kao pokušaj oružane pobune, Koštunica je branio taj protivzakoniti štrajk, objašnjavajući da ”ljekari protestuju u bijelim mantilima”. Kada je riječ o tobožnjem Đinđićevom šurovanju sa Legijom, pored lidera DOS-a, javnost u Srbiji je već 6. oktobra obaviještena da je DOS razgovarao sa tadašnjim načelnikom Generalštaba Nebojšom Pavkovićem, koji je potvrdio da vojska neće pucati na građane, zatim i sa Gurijem Radosavljevićem, koji je obećao da će se tako ponašati i policija. Sličan dogovor je napravljen i sa 63. padobranskom jedinicom iz Niša; ostao je JSO. Plašeći se da bi tog dana na ulicama mogla pasti krv, neposredno uoči 5. oktobra krenuli su razgovori sa JSO, odnosno, Zoran se sreo sa njihovim komandantom Legijom.  

Kako Vam, četvrt vijeka kasnije, djeluje to vrijeme?

ŽIVKOVIĆ: Nažalost, proteklih godina svjedočimo pokušajima da se i taj događaj i ono što je učinjeno nakon 5. oktobra obesmisli. Istoriju su pokušali da vrate unazad tako što su političko đubre, za koje smo vjerovali da je 5. oktobra poraženo, vratili na vrh. Oni koji su kupovali burek Miloševiću i Vojislavu Šešelju danas su glavni. Ipak, 5. oktobar stoji kao dokaz da građani Srbije, ako su dovoljno motivisani i dobro organizovani, mogu da se izbore za zdravu, demokratsku, evropsku Srbiju. 

Sličnu volju i želju mogli smo da vidimo proteklih deset mjeseci na ulicama gradova Srbije. Studenti su pokazali da je moguće ponovo izvesti ono što smo mi učinili 5. oktobra 2000. godine. 

Je li u Srbiji ikada zaista svanuo 6. oktobar? Čovjeka koji je bio najzaslužniji za rušenje Miloševića, država Srbija ubila je 12. marta 2003.

ŽIVKOVIĆ: Iako su napravljene brojne greške o kojima smo govorili, činjenica je da se Srbija mijenjala nakon 5. oktobra. Iza Miloševića su ostale Augijeve štale, prepune nepočinstava i zločina, koje nije bilo lako očistiti, naročito ako znamo da su prepreke postavljali pojedini lideri DOS-a. Govorim o Koštunici i njegovim službenicima, koji su usporavali čišćenje vojske i policije od prljavih kadrova, reformu službi bezbednosti i sl. Zbog toga nije urađeno više. 

Nedavno je objavljena knjiga bivšeg ambasadora SAD u Beogradu Vilijama Montgomerija, koji piše i o tom vremenu. Kakva je stvarno bila njegova uloga u vrijeme Vaše Vlade? Govorim o periodu nakon ubistva premijera Đinđića.

ŽIVKOVIĆ: U medijima sam vidio izvode iz knjige koju pominjete, prepune neistina i smišljenih laži. Iako tek aparatčik u velikom američkom diplomatskom sistemu, bivši ambasador neumjereno je veličao svoju poziciju i nepostojeću ulogu u političkim procesima u Srbiji. On je, kaže, lično organizovao 5. oktobar, on je sređivao stvari, pomogao Đinđiću da ga primi predsjednik Džordž Buš, što su notorne izmišljotine. Da ne spominjem da je Amerika tobože dala velike pare DOS-u kako bismo organizovali 5. oktobar. To nije istina. Vašington, Brisel, London i Pariz su te 2000. godine ponavljali da ne bi trebalo da izađemo na izbore, jer će Milošević da nas pokrade. Naravno, nismo poslušali.

Čekajte! Išli ste u Budimpeštu na obuku…

ŽIVKOVIĆ: Kakvu obuku?! Ni to nije istina. Cent od njih nismo uzeli, osim što su nam, uoči 5. oktobra, kupile satelitske telefone, plašeći se da će Milošević, kada vidi da gubi, pokušati da nam onemogući bilo kakvu komunikaciju. Dobili smo petnaestak satelitskih telefona, ne zato što je to za nas bilo preskupo - imali smo tih dvadesetak hiljada dolara - nego zato što nam kao građanima države pod sankcijama nisu bili dostupni.  

Nekoliko puta smo išli u SAD, sreli se sa Medlin Olbrajt i sa još nekim članovima administracije i to je sve. Nije bilo nikakve obuke. 

Demokratska stranka čiji ste bili potpredsjednik u vrijeme Zorana Đinđića, nakon njegovog ubistva nastavila je da se dijeli i marginalizuje. Koliko je njen tadašnji predsjednik Boris Tadić odgovoran za uspon bivših radikala?

ŽIVKOVIĆ: Tadić i Koštunica sarađivali su sa Šešeljevim radikalima dok su oni još bili opozicija. Kasnije, nakon rascjepa među radikalima, Tadić je novoformiranoj Srpskoj naprednoj stranci i njihovim liderima Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću omogućio da protivzakonito preuzmu poslanička mjesta Srpske radikalne stranke u parlamentu Srbije. Bilo je tu još bliskih razgovora i dogovora, što je bilo predstavljeno kao demokratičnost, spremnost na razgovor i sl. Ustvari, riječ je bila o pogrešnoj procjeni, pogrešnim potezima, koji su vodili do povratka radikala na vlast, što je Srbiju vratilo nekoliko decenija unazad. Ogroman broj Šešeljevih radikala odmah je prešao kod ”reformisanog” Vučića.

Prelazili su i Vaši iz Demokratske stranke.

ŽIVKOVIĆ: Jesu. Mnogi su me razočarali, posebno onih desetak koji su imali značajne funkcije i u stranci i u državi. Ukljućujući nekadašnju potpredsjednicu Demokratske stranke. Gadi mi se, na primjer, kada na televiziji ugledam Branislava Lečića, koji je bio ministar kulture i u Zoranovoj i u mojoj Vladi. Danas je sa Vučićem i ponaša se… Bolje da ne nastavljam. 

U pobuni koja traje deset mjeseci vidite, kažete, potencijal za novi 5. oktobar. Gdje tačno to prepoznajete?

ŽIVKOVIĆ: Naš 5. oktobar nije bio ulična revolucija, nego odbrana izborne pobjede DOS-a i građana Srbije. Neophodno je to ponoviti, napraviti studentsko-profesorsku listu, na kojoj će biti ugledne ličnosti iz kulturnog i javnog života. Takvu listu mora podržati opozicija, u smislu obuke i zaštite kontrolora, kampanje i sl. Ipak, niko iz opozicionih stranaka ne bi trebalo da bude na studentskoj listi. Tek nakon parlamentarnih izbora, pobjednici će imati zadatak da sprovedu sve ono što Tadić i Koštunica nisu sproveli tokom osam godina vlasti, ali i da posle tog šest mjeseci raspišu prave demokratske izbore, na kojima mogu da učestvuju svi koji će politički preživjeti lustraciju.

Koliko su danas i vanjskopolitičke i unutrašnje okolnosti drugačije u odnosu na 5. oktobar 2000. godine?

ŽIVKOVIĆ: Spoljnopolitički uslovi su potpuno nebitni, jer Srbijom se nikada ozbiljno nisu bavili Vašington, Moskva ili Brisel. Tako je bilo 1996. i 2000. godine, tako je danas. 

U odnosu na 2000. godinu, posebno na 1996., danas je mnogo lakše voditi kampanju: imate internet, društvene mreže, mobilnu telefoniju... Sa druge strane, i tada i danas imali smo spregu režima i organizovanog kriminala. Međutim, očito je da Vučić već gotovo godinu, možda i duže, gubi podršku u policiji, u vojsci, u službama bezbjednosti.

Četvrt vijeka nakon ”petooktobarske revolucije”, Srbija je, kažete, opet pred 5. oktobrom. Šta o tom društvu govori činjenica da se, 25 godina nakon pada Miloševića, ponovo suočava sa sličnim problemom?

ŽIVKOVIĆ: S jedne strane to znači da su građane izdali oni u koje su vjerovali prije 25 godina. Uprkos tome, aktuelni studentski protesti pokazuju da građani još imaju zdravu želju da žive u normalnoj, uređenoj državu. To se mora poštovati. 

Nažalost, i na svjetskoj političkoj sceni događa se ono što mnogi od nas nisu mogli da vjeruju da će se dogoditi: kada vidite i čujete šta govore političari na najvažnijim državnim funkcijama, morate se zapitati iz koje su psihijatrijske ustanove dovedeni. U tom smislu, Vučić u poslednje vrijeme dobija ozbiljnu konkurenciju. 


Razgovarala: Tamara Nikčević

(Vijesti.ba)