Obrazovanje u BiH predstavlja arenu opasnih tendencija duboke politizacije

Kako navodi, bilo koji sistemski pogled na obrazovanje u poslijeratnom periodu neminovno stavlja „zvono“ na Dejtonski mirovni sporazum čiji je primarni cilj bilo stavljanje akcenta na primirje, ostavljajući Bosnu i Hercegovinu u „zamrznutom konfliktu“, gdje pitanja koja su prouzrokovala konflikt nisu adresirana.

Naslijeđe Dejtona znači da Anex IV niti u jednom svom slovu nije adresirao pitanje obrazovanja što otežava jedinstvene politike, praćenje standarda, koordinaciju, implementaciju reformi. Četrnaest različitih ministarstava koja se bave pitanjem obrazovanja omogućava da različite političke elite koriste školstvo za očuvanje svojih etnonacionalnih interesa.

- Škole rade prema tri različita nacionalna plana i programa, gdje svaki događaje s početka 90-ih prezentira onako kako želi. Politike kojima je u interesu da diskriminacija bude dio obrazovanja u BiH jače su i od sudskih odluka što dokazuje činjenica da i nakon pravosnažne presude Vrhovnog suda Federacije BiH „dvije škole pod jednim krovom“ kao jedan od najzastupljenijih i najviše medijski eksponiranih problema i dalje postoji i to na 25 lokacija. Ovaj sistem, koji formalno predstavlja pokušaj “privremenog rješenja” za škole sa mješovitim stanovništvom, ustvari institucionalizuje razdvajanje učenika po etničkoj pripadnosti. Ovakva praksa šalje poruku učenicima da su „oni drugi“ drugačiji, ne samo po kulturi, jeziku ili vjeri, nego da te razlike zahtijevaju institucionalnu barijeru. To slabi mogućnosti za interetničku komunikaciju, razumijevanje i empatiju - kaže Halilović - Kibrić .

Ističe da empirijska istraživanja, poput onih koje je proveo OSCE (2022) i UNICEF (2021), pokazuju da mladi imaju vrlo ograničeno znanje o vršnjacima iz drugih etničkih grupa. Više od polovine ispitanika nikada nije imalo priliku da se uključi u zajedničke vannastavne aktivnosti, dok većina njih poznaje druge isključivo kroz medijske stereotipe i sadržaje iz školskih udžbenika.

- Obrazovni proces, dakle, ne razvija interkulturalnu kompetenciju niti empatiju, nego jača osjećaj različitosti i nepovjerenja. Takav sistem, umjesto da doprinosi integraciji zemlje, dugoročno cementira podjele i stvara generacije koje žive jedne pored drugih, ali ne i zajedno. Navedeno doprinosi tome da mladi generacijski ne stiču zajedničke vrijednosti, zajednički pogled na državu, nego razvijaju paralelne identitete, što umanjuje osjećaj pripadnosti jednoj zajedničkoj državi - kaže Halilović - Kibrić .

Kada se sagleda dugoročni društveni uticaj, upozorila je ona, obrazovanje koje nove generacije danas dobijaju u Bosni i Hercegovini ima ozbiljan potencijal da generiše buduće sukobe, makar u obliku latentne društvene napetosti i političke polarizacije.

Nastavni planovi i programi, koji glorifikuju „vlastitu“ stranu i umanjuju ili negiraju patnje drugih, stvaraju osjećaj kolektivne nepravde i ugroženosti. Mladi, koji bi trebali biti nosioci pomirenja i društvenog napretka, često postaju nesvjesni nosioci starih narativa o strahu, nepoverenju i odbrani „nacionalnog identiteta“. Odsustvo zajedničkih obrazovnih vrijednosti i jedinstvenog pogleda na prošlost rezultira time da svaka nova generacija ponovo uči da živi u podijeljenoj zemlji, gdje je pripadnost važnija od građanstva, a etnička lojalnost nadređena društvenoj solidarnosti.

- Upravo takvo stanje u društvu pojačava osjećaje nepravde, marginalizacije i povećava motivaciju za emigraciju. Svi navedeni faktori slabe društvenu koheziju koja uz duboku politizaciju i neprijateljske prakse poput obeshrabrivanja povratka, usađivanja mržnje i straha i promocije destruktivnog nacionalizma usmjerenog samo na sebe ukazuje na opasnu tendenciju da se obrazovanje koristi kako bi se nastavio rat drugim sredstvima - rekla je Halilović - Kibrić.

Upitana na kraju da li reformu obrazovanja nakon rata može okarakterizirati kao neuspjeh, kaže da decentralizacija obrazovnog sistema kakav je bosanskohercegovački ostavlja otvoren put za manipulacije, što je znak da sistem i strukturu sektora obrazovanja treba po mogućnosti izolirati od prevelikog uplitanja politike, političke pristrasnosti i potencijalne korupcije.

- Međutim, umjesto stvaranja jedinstvenog i modernog obrazovnog sistema, Bosna i Hercegovina je dobila mozaik paralelnih sistema koji odražavaju i učvršćuju ratne podjele. Čak i odluke najviših sudskih instanci, poput presude Vrhovnog suda Federacije BiH o ukidanju prakse „dvije škole pod jednim krovom“, ostale su mrtvo slovo na papiru, što pokazuje da je politička volja jača od zakona i društvenih potreba. U konačnici, obrazovni sistem Bosne i Hercegovine ne uspijeva da bude prostor susreta, razmjene i zajedničkog identiteta, već nastavlja da proizvodi generacije koje se uče razlikama, a ne sličnostima. U takvom kontekstu, obrazovanje postaje instrument očuvanja statusa quo, a ne promjene. Postkonfliktna društva se moraju suočiti s prošlošću da bi funkcionirala u sadašnjosti. Međutim, poslijeratne generacije, u pogledu međuetničkih odnosa, prošlost promatraju kao nešto što nije nužnost, jer je to nešto oko čega se ne mogu dogovoriti. Dokle god obrazovne politike budu služile etnonacionalnim, a ne društvenim interesima, Bosna i Hercegovina će ostati zemlja u kojoj škole, umjesto da spajaju, nastavljaju da razdvajaju čineći tako proces istinske integracije i pomirenja ne samo teškim, nego gotovo nemogućim - rekla je doc. dr sc. Nerma Halilović - Kibrić u razgovoru za Fenu.

(Vijesti.ba / FENA)