Korać: Srbija je sklona nasilju, slučaj fudbalera ogledalo Srbije

Zapanjujući su stepen identifikacije i potreba da izbacimo agresiju, da je usmjerimo ka nekome, da je ne obrađujemo sami; poslata nam je poruka ne da razmislimo što se zaista dogodilo, da otvorimo neka društvena pitanja i da pokažemo saosjećanje sa žrtvom, nego da je poželjno da u odnosu na žrtvu ispadnemo veći agresor od onoga ko ju je doveo u tu nemilu situaciju. Nažalost, identifikujemo se sa agresorom, ne sa žrtvom.

Ovako za Vijesti.ba klinička psihološkinja Hana Korać komentariše višednevno javno zlostavljanje i nasilje kojem je bio izložen nekadašnji srbijanski fudbaler, koji je navodno imao vezu sa transrodnom osobom. Nakon što je policiji prijavio da je od strane te osobe navodno ucjenjivan, informacija je volšebno dospjela do medija i društvenih mreža, koje su danima verbalno razapinjale ne samo žrtvu navodne ucjene, nego i njegovu porodicu - suprugu i maloljetnu djecu, ali i majku i oca žrtve - bivšu novinarku i nekadašnjeg proslavljenog asa ‘Crvene zvezde’. Hajka je prestala nakon što je predsjednik Srbije Aleksandar Vičić svirao kraj, rekavši da mu je žao što je policija zloupotrebila ovlašćenja i snimke dala na uvid javnosti, čime je, ”zajedno sa medijima, pokušala da uništi jednu porodicu”

„On se javio policiji da ga država zaštiti, a ne da mu uništi život”, kazao je predsjednik Srbije.

Odakle toliki bijes i agresija?

KORAĆ. Ovakav bijes i agresiju mogu da izazovu djelovi našeg identiteta koje ne prihvatamo, koje ne znamo kako da integrišemo u sliku o sebi, a koje smo prepoznali u onome prema kome smo ispoljili agresiju. Nezadovoljstvo sobom izaziva bijes iznutra, koji se projektuje spolja - obično na osobu koju lično ne poznajemo, nikada je nismo sreli.

Autoritarni model društva preslikan je iz porodice, u kojoj postoji jasna raspodjela i hijerarhija moći, što se gotovo uvijek delegira muškoj figuri. Rođenjem prihvatamo postojeći model i ne preispitujemo ga. Ako taj model preslikamo na društvo, dobijamo osobu kojoj je delegirana i sva moć i sva odgovornost. U konkretnom slučaju, ona se nalazi na čelu države. Sve što ta osoba očekuje od nas, način na koji sama kanališe emocije, šta smatra prihvatljivim bespogovorno usvajamo i prihvatimo kao jedini model.

Porodica mladog čovjeka koji je postao žrtva nasilja dugo je u javnosti predstavljana kao idealna - po patrijarhalnosti, po nivou obrazovanja, po nivou uklopljenosti u društvu, po broju djece i sl. Pokazalo se da ćete, ako na bilo koji način iskočite iz sistema kome pripadate, biti brutalno kažnjeni. U tom sistemu pojedincu se ukida pravo da iskaže svoje mišljenje, svoje stavove i želje, jer to duboko ugrožava uspostavljeni model.

U praksi sam viđala pacijente odrastale u tom ozračju, od kojih se očekivalo da postanu tzv. ‘model djeca’.

Šta to znači?

KORAĆ: Najkraće: sine, evo ti pruga, viči ‘ći-hu’, ali ne pitaj kuda ide. Takav čovjek vremenom shvati - obično kasnije tokom života - da nije ispunio svoje autentične potrebe i htijenja, da je nesrećan, nezadovoljan, pa krene u preispitivanje svega. Pokušaj porodice da djecu ukalupi u sistem koji proglasi prihvatljivim duboko je manipulativan i nedemokratski; ne služi individui, kojoj se tako ukida pravo da slobodno iskaže ko je i šta je. Društvo ove ljude i dalje ne prepoznaje kao žrtve.

Šta tačno podrazumijevamo pod pojmom ‘patrijarhalna porodica’?

KORAĆ: Pokušaću da objasnim na primjeru porodice o kojoj govorimo, a u kojoj je samo jedna osoba - otac, proslavljeni fudbaler i javna ličnost - nosilac moći. Majka se je submisivna u odnosu na njega, drži se tradicionalne uloge žene, ne dovodi u pitanje njegov autoritet, uvijek je u njegovoj pratnji i uvijek on ispred, ona iza njega. I sin je uspješan fudbaler, ima četvoro djece, u braku je sa javno afirmisanom osobom. Imamo, dakle, strukturu porodice koja ispunjava formu; o sadržaju se do sada ništa nije znalo, niti se to predstavljalo kao relevantno. Ko su ti ljudi ponaosob, šta je njihova individualnost, koja su njihova interesovanja? Ne znamo. Vidite ih samo u kontekstu patrijarhalne porodice i to je ono što se forsiralo. Riječ je o veoma rigidnom modelu, koji ništa ne preispituje; savršeno se uklapa u ono što se nameće i nema odstupanja.

Situacija u kojoj se našao mladi fudbaler pokazuje da cio sistem nije baziran na zdravim osnovama.

Porodični ili društveni?

KORAĆ: Oba. Porodica je uradila ono što je trebalo: prijavila je slučaj policiji, nakon čega je žrtva doživjela sekundarnu viktimizaciju. Institucionalnu, budući da je upravo iz institucije izašla informacija zbog koje joj se i obratio kako bi ga zaštitila. Nakon toga, mladić biva odbačen od kluba u kojem je trenirao, i to prije svega kao individua koja je doživjela nešto što iskače iz opšteprihvaćenog šablona. Mladić je dobio otkaz, marginalizovan je i tretiran kao otpadnik.

Istovremeno, porodica koja je bila veoma sklona javnim istupima odjednom ćuti, ne oglašava se. Niko ga nije javno zaštitio. U tom smislu, on je žrtva prema kojoj niko nema razumijevanja i saosjećanja.

Javnost uporno pokušava sazna što više o nasilju koje je doživio i tu se ponovo ispoljava agresija i destruktivnost društva, što se manifestuje i projektuje spolja: zlostavljači shvataju da se i drugima životi urušavaju, da se uništavaju, da nisu jedini. Sa sopstvenim slabostima najlakše se nosimo tako što ih pretvaramo u bijes i agresiju prema žrtvi, što je nezdrav mehanizam.

Kako se ovakav lom reflektuje na porodicu?

KORAĆ: Istraživanja pokazuju da porodice u kojima ne postoji jasna i otvorena međusobna komunikacija povećavaju šanse za pokušaje suicida. Sa druge strane, funkcionalnost porodice zavisi i od toga kako izlazi na kraj sa problemima, da li je spremna da se prilagodi, jesu li uloge dovoljno flesibilne da jedna može da preuzme drugu ukoliko ova nije u stanju da je ispuni. Funkcionalna i zdrava porodica u stanju je da prevaziđe svaku krizu. Nasuprot tome, porodice bazirane samo na zamišljenim ulogama, one nesklone za prihvanje novih, najčešće ne uspijevaju da se izbore sa krizom. I opet je riječ o sadržaju, ne o formi. A forma je poput novogodišnjih reklama za coca-colu: svi su za stolom, zna se ko sjedi u čelu i gdje je mjesto ostalima; svi su srećni, sve je idealno. Naravno, u praksi je to drugačije. U svim kućama dešavaju se i dobre i loše stvari. Kada bismo o tome otvoreno govorili, kada bismo bili spremni da sebi priznamo šta se zaista dešava, kada bismo prestali da se skrivamo ili da se držimo fikcije, da sve usmjeravamo ka očuvanju vladavine jedne osobe, i porodice i društvo bili bi mnogo zreliji i srećniji.

Zašto su ljudi koji skrivaju ili nisu dovoljno osvijestili sopstvenu seksualnost često naglašeno agresivni ili netolerantni prema drugačijem?

KORAĆ: U porodicama koji su rigidne, koje nisu fleksibilne sve što odstupa od ‘porodičnih vrednosti’, od vrijednosti prenesenih ‘sa koljena na koljeno’ biva odbačeno i marginalizovano. To što se javno prestavljate da ste suprotno od onoga što jeste reaktivna je formacija. Mnogo je lažnih obrazaca, lažnih uloga… Da li je o tome riječ u konkretnom slučaju, ne znamo, ali je evidentno da tom mladiću nije dozvoljeno da napravi grešku koja može da ga košta socijalno prihvatljivog imidža.

Paralelno, porodica mladića kontinuirano je javnosti slala poruku da nema problem sa njegovim vanbračnim aktivnostima u slučaju da je riječ o osobi suprotnog pola; pravo na navedene ‘aktivnosti’ uskraćuju mu se, pak, ako je riječ o transrodnoj osobi, što je hetero-normativna poruka. Ovo agresivno i nametljivo ponašanje pojedinca tjera da se uklapa u ono što porodica i javnost od njega očekuju.

Hajka je prestala čim je predsjednik države rekao da je zgrožen ponašanjem policije. Jeste li iznenađeni?

KORAĆ: Nisam. Prestankom hajke u medijima i na društvenim mrežama samo je potvrđeno ono što inače znamo: osoba koja je na čelu države odlučuje o svemu. I u porodici postoji subsistem - dječji, supružnički, šira porodica - od kojih bi svaki morao da ima svoj glas i svoj identitet. Ako govorimo o državi, taj ‘subsistem’ su institucije, od kojih bi svaka takođe trebalo da ima svoj glas i svoj identitet. Međutim, to se negira. I u porodici i u društvu. Zato je mladić, pored sekundarne viktimizacije, doživio novu viktimizaciju time što se pokazalo da neko ima moć da odlučuje o njegovom „slučaju”, o njegovoj sudbini. Naravno, ne institucije, nego predsjednik države.

Kako to da je društvo, za razliku od primarne žrtve, pokazalo saosjećanje prema supruzi žrtve?

KORAĆ: Dostojanstvo i integritet žrtve su povrijeđeni. Ideja je da se, kao potpuno neprihvatljiv model, on javno ponizi, da se stavi na stub srama. Supruga žrtvu nije upoznala tog dana; sa njim je godinama. Međutim, društvo očito mora da napravi ono što se psihologiji zove ‘spliting’, tj. podjela na crno i na bijelo. Jer uvijek mora postojati neko koga ćemo idealizovati i neko koga ćemo satanizovati. To nerijetko radimo, zato što nismo u stanju da vlastiti emocionalni sadržaj shvatimo kao svoj, pa ga, koristeći ‘spliting’ kao mehanizam odbrane, projektujemo u spoljašnji svijet. Jer naši su saosjećanje, razumijevanje i empatija, ali naši su i agresija, netrpeljivost i zle namjere prema drugom ljudskom biću. Sa tim se emocijama moramo nositi, a ne ih projektovati u spoljašnjih svijet, na druge ljude koje vidimo u medijima. Zaključci o javnim ličnostima baziramo na emocijama, ne na razmišljanju. A emocije ne smiju u toj mjeri da interferiraju u misaoni tok, da nam budu vodilja kada presuđujemo i donosimo sud o nekome. Podjednako je pogrešno u ovom trenutku imati saosjećanje prema supruzi žrtve, kao što je pogrešno imati nerazumijevanje prema njemu.

Šta bi za žrtvu značila javna podrška supruge i porodice?

KORAĆ: Kada čovjek doživi ovakvo zlostavljanje, može da se osloni na unutrašnje i spoljašnje resurse. Unutrašnji resursi su ono što vrednujemo kod sebe - inteligencija, smisao za humor, spobnost saosećanja i sl; spoljašnji resursi su prije svega porodica, kolege sa posla, naše neposredno okruženje... Žrtva je očito ostala bez spoljašnjih resursa: jednako ga, kažem, nije podržala porodica kao ni najbliži krug prijatelja. Odbačen je i zanemaren; svi se ponašaju kao da se ništa ne dešava, što je veoma agresivno poruka. Ne možete da se ne suočavate se realnošću; tim prije što se trenutno nešto veoma važno dešava unutar vaše kuće, unutar vašeg najužeg kruga. Taj vid odbacivanja predstavlja nesvjesni strah od suočavanja s tim da i sami možda imamo neke karakteristike i osobine koje nisu poželjne i sa kojima ne znamo kako da se nosimo. U tom smislu je i pitanje - šta sve članovi te porodice i prijatelji rade pogrešno, pa nisu u stanju da se suoče sa žrtvom koja je vulnerabilna. Možda se i sami tako osjećaju i nemaju snage da ga javno podrže.

Koliko sve ovo može biti opasno po žrtvu?

KORAĆ: Taj mladić je odrasla osoba koja sasvim sigurno trpi patnju. Patnja može da eskalira i do nivoa depresivne, anksiozne reakcije, možda i do nivoa traume ili posttraumatskog stresnog sindroma. S druge strane, sve utiče i na njegove najbliže - mislim na djecu koja su mlada, koja nemaju bogato životno iskustvo i koja ne znaju da se nose sa situacijom u kojoj je identitet njihove porodice ozbiljno doveden u pitanje. U zavisnosti od uzrasta, djeca različito reaguju.

Kada je riječ o žrtvi, od toga koliko je sposoban da jasno i otvoreno o problemu komunicira sa svojim bližnjima ili, ako to nije doboljno, sa stručnim licima, zavisiće kako će se nositi i kako će izaći iz ove situacije. Pitanje je koliki su njegovi lični resursi ovom momentu, gdje pronalazi snagu, od čega će zavisiti kakve će ovo ostaviti posljedice. Strašno je to što je žrtva otvoreno odbačena od strane većine društva. Na društvenim mrežama, u novinama i analognom svijetu on je stigmatizovan, poručeno mu je da ovdje više nije poželjan, da ne pripada. Ali, ko odlučuje o tome ko pripada, a ko je nepoželjan? Pa, ovom društvu pripadaju svi građani sa svojim identitetima, potrebama, sa svojim greškama, manama, vrlinama, uspjesima.

Kako čovjek da se zaštiti od agresije na društvenim mrežama i u medijima? Postoji li nešto što nas može zaustaviti u zlostavljanju drugog?

KORAĆ: Mnogo je napisanih knjiga o ljudskoj agresiji, ona je sastavni dio nas. Način na koji je prepoznajemo je jedino; šta radimo sa njom, kako se ona manifestuje u spoljašnjem svetu nešto je sasvim drugo. Agresija ne bi smjela da se ispoljava na način na koji šteti drugome. Ovakav stepen netolerancije tipičan je za pretposlitička, ne za demokratska društva.Nažalost, duže od trideset godina u našem se društvu njeguje kultura netolerancije, agresije i nasilja i tokom tog perioda i djelima smo pokazali da smo aktivno agresivan narod. Ta agresija nastavlja da se produkuje, nastavlja da čini zlo ovom društvu. Nekada je zlo činjeno drugim narodima i etničkim grupama, danas se čini vlastitom narodu. Važno je promijeniti način na koji se društvo nosi sa agresijom.

Kako?

KORAĆ: Uredu je osjetiti da našto nije u redu, da nešto ne podržavamo, ali moje mišljenje i moja agresije su moja stvar. Imam isto pravo na taj osjećaj koliko druga osoba ima pravo da svoj stav ispolji na drugačiji način. Ali postoji dijalog: razgovora se, pronalaze se osnovni civilizacijski i građanski principi oko kojih smo kao individue ili kao društvo saglasni. Nažalost, toga ovdje nema. Sve što na bilo koji način vodi do eksternalizacije agresije smatra se poželjnom. Bahatost, agresivnost, otimanje, radnje štetne po društvo i po drugoga smatraju se vrlinom, a takva osoba nedodirljivom, bitnom, važnom. Društvo je veoma dugo i tendencionalno njegovalo taj model, zato što je on dugo bio u funkciji režima. Sada taj model kreće da se ispoljava ka onima koji su se do juče uklapali u okvir koji je napravio režim.

A žrtva o kojoj govorimo izašla je upravo iz tog rama?

KORAĆ: Jeste. Ali taj model neće nestati samo od sebe, niti će se preko noći promijeniti; to je model koji moramo da prepoznamo i da počnemo o njemu da razgovaramo. Dijalog je izlaz i iz ove situacije. Uostalom, šta je taj čovjek konkretnu loše uradio? Mediji pišu, a još nemamo potvrdu, da je imao neku vrstu seksualnog odnosa sa drugom punoljetnom osobom. Šta bi tu konkretno trebalo da satanizujemo? Jasno je, dakle, da svu agresiju i nasilje u medijima i na društvenim mrežama nije prouzrokovao on, nego je društvu dobro došao kao primjer na kojem iznova može da je ispolji agresiju, većinski vjerujući da je upravo to adekvatan model ponašanja. Nažalost, nema države da to sankcioniše.

Tamara Nikčević

(Vijesti.ba)