Pusić za Vijesti: U BiH je danas 250 hiljada Hrvata, to je rezultat hrvatske politike

Kada je riječ o entietu RS, Evropska komisija podsjeća da je Ustavni sud BiH ukinuo usvojene zakone kojima se podriva ustavni i pravni poredak i funkcionalnost državnih institucija.

U međuvremenu, glavni ”loš momak” bosanskohercegovačke političke scene, bivši predsjednik entiteta RS Milorad Dodik, oslobođen je američkih sankcija.

”Nažalost, to je realnost sa kojom moramo početi računati. Ni Evropa ni regija još se nisu navikli na nove okolnosti, u kojima se na Ameriku, u smislu u kojem smo to do sada čini, više ne može računati. Jer ako je moguće da Dodik kupi skidanje američkih sankcija, onda je sve moguće”, kaže za Vijesti.ba nekadašnja ministrica vanjskih poslova Hrvatske i profesorka Filozofskog fakulteta u Zagrebu Vesna Pusić.

Profesorka Pusić podsjeća na nedavno objavljeni tekst u New York Times-u, u kojem je detaljno opisano kome je i kada Milorad Dodik platio svoje skidanje sa američke ”crne liste”, uz procjene koliko su koji lobistička agencija i pojedinac za to dobila novca.

„NYT tvrdi da su sve platili famozni poreski obveznici entiteta RS. No, ako nije drugome, barem nama koji živimo u ovom dijelu Evrope jasno je da je mirna, stabilna i funkcionalna Bosna i Hercegovina ključno bezbjednosno i političko pitanje. Vrijeme je da se svi susjedi uozbilje, osobito službena Hrvatska”, kaže Vesna Pusić.

Zašto službena Hrvatska?

PUSIĆ: Vrijeme je da se prestane sa zastarjelom i dokazano štetnom politikom Hrvatske prema BiH. Ne baš cijelo vrijeme postojanja Hrvatske, ali veliki dio tog vremena, stvarana su specijalna politička savezništva ne između dvije države, nego između političkih stranaka, u prvom redu HDZ-a Hrvatske i HDZ-a BiH. Takva politika nanijela je štetu BiH, time što, umjesto da doprinosi političkoj integraciji države, ide na ruku partikularnim interesima pojedinih vođa HDZ-a, u prvom redu Dragana Čovića. Ta politika šteti ugledu i Hrvatske, slabi njen utjecaj u regiji i njenu mogućnosti da ozbiljno doprinese onome što je hrvatski vitalni interes, a to je stabilna Jugoistočna Europa; naročito stabilne države na hrvatskim granicama.

Najviši državni zvaničnici Hrvatske  održavali su i održavaju dobre odnose sa Miloradom Dodikom. Predsjednik Zoran Milanović kao da se trudi da naglasi tu bliskost. Zašto

PUSIĆ: Sjećate se da se Milanović posve drugačije ponašao u vrijeme dok je bio predsjednik Vlade? Privatne odnose trebalo bi ostaviti po strani, prepoznati interes Hrvatske, koji se poklapa sa interesom BiH. Jer funkcionalna država BiH prevashodno je interesu njenih građana, ali i interes Hrvtske. Međutim, očito su prevladali osobni i stranački interesi i veze, i ta je politika, zajedno sa mnogo drugih pogrešnih politika koje nisu dolazile od Hrvatske, doprinijela desetkovanju hrvatskog stanovništva u BiH. Prema nekim procjenama, u BiH danas ima između 200 i 250 tisuća Hrvata, što je dovoljan dokaz da je riječ o lošoj, pogrešnoj i neuspješnoj politici.

Ima li u tom smislu beogradska propagande pod kontrolom predsjednik Srbije Aleksandra Vučića pravo kada Dodika naziva „hrvatskim Srbinom”, koji opstaje zahvaljujući Hrvatima?

PUSIĆ: Ne znam da li je Dodiku ta podrška neophodna, ali vjerujem da mu, kako bi normalizirao svoj način ponašanja, svakako dobro dođu izjave predsjednika Milanovića, kao i prešutna podrška HDZ-a. Ne treba Dodik Hrvatsku da bi politički preživio.

Sa druge strane, nije od jučer taj odnos ‘prijatelji-neprijatelji’ između Vučića i Dodika, koji se uistinu natječu oko toga tko će biti stvarni srpski lider. Vučić je u problemima, dok je kupljenim skidanjem američkih sankcija Dodik sebi trenutno osigurao bolju poziciju. Njegovi odnosi sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom puno su prisniji od Vučićevih, Putin mu očito više vjeruje, čime je Dodik zavrijedio status konkurencije i potencijalnog takmaca predsjednika Srbije. Zato se on postavlja tako, a ne zbog potpore Hrvatske, čiji i predsjednik i premijer, ponavljam, doprinose normalizaciji politike koju Dodik zastupa. Nema dvojbe da to šteti i hrvatskim i interesima BiH.

Mislite li da predsjednik Putin i dalje najviše vjeruje Dodiku?

PUSIĆ: Dodikova trgovina da Amerikancima događa se u vrijeme kada Rusija i SAD možda nisu saveznici, ali predsjednici Putin i Tramp to jesu. Osobni saveznici. Po svemu sudeći, Putin je mnogo doprinio uspjehu predsjednika Donalda Trampa; podržava ga, što je nova, veoma čudna i neobična situacija. U tom smislu, vjerujem da se Dodikovo izvlačenje iz ‘crne rupe’ dosta dobro uklapa u novo savezništvo za koje ne znamo kako će se razvijati. Ipak, ovaj historijski trenutak primjeren je Dodikovoj trgovini.

Kada ga već spomenusmo, da Vas pitam i ovo: ima li predsjednik Tramp razloga da ‘pojača ton’ ne samo zbog toga što je Zohran Mamdani novi gradonačelnik New Yorka, već i zbog dvije pobjede Demokrata za guvernera Virginia i New Jersey-a, kao i zbog referenduma u Kaliforniji?

PUSIĆ: Pitate me - je li počelo? Svi čekaju da počne, jer nitko ne može vjerovati što se događa. Iako se očekivalo da dekonstrukcija starih demokratskih institucija Amerike, uloge Kongresa i Senata ne može predugo trajati, ona traje, i to već drugi mandat. Šokantno je koliko je malog i slabog otpora nasrtaju na demokraciju u Americi. Naročito gledajući iz perspektive regije: možemo i moramo sebe kritizirati zbog mnogo čega, ali, iskreno, danas smo puno agilniji u borbi za demokraciju, puno aktivniji nego što mi se činilo da su Amerikanci bili proteklo vrijeme. Tri izborne pobjede i jedna politička pobjeda u Kaliforniji signal je da se nešto mijenja. Vidimo da se Trampov tim i oni koji ga okružuju nisu sjetili ničeg boljeg i originalnijeg nego svoje stare pjesme: izbori su pokradeni.

A gradonačelnika Njujorka je - komunista?

PUSIĆ: Nazvati Mamdanija komunistom možda bi nekada i imalo nekakvo značenje; danas nema nikakvo. Nitko na to ne reagira. Naročito je to smiješno nama u Europi: Mamdanijevi politički prijedlozi sliče na centriste, možda i na konzervativce u Norveškoj, Finskoj ili najnaprednijim europskim demokracijama. To što predlaže ne da nije revolucionarno po europskim standardima, nego je minimum zajedničkog nazivnika, pa ta galama zato izgleda apsurdnije.

Ovo su svakako velike pobjede, ali su one značajnije kao porazi.

Kao poraz predsjednika Trampa?

PUSIĆ: Tako je. Demokrate trebaju pobjede, a građanima signal da se nešto događa, da ima pilota u avionu, da netko nešto politički misli i hoće. Zato su događaji koje spominjete važniji u smislu poraza Trampove politike. Ali neće biti lako: Tramp će pokušati učiniti sve što je u njegovoj moći da onemogući i suzbije pobjednike iz New Yorka, Virginia, New Jersey-a, Kalifornibe. Tramp je činio najveće ludosti, najviše šteteći Americi, što se na njega nije lijepilo na način na koji je to definirao tijekom svog prvog mandata, kada je rekao da čak i ako bi  nekoga ubio na Petoj aveniji, svi bi i dalje glasali za njega. Što je zaista tako djelovalo. Sada već sve djeluje kao da je car gol. No, još ćemo čekati.

Je li i u Srbiji car go? Šta je pokazao novi izvještaj Evropske komisije o Srbiji?

PUSIĆ: Imam dojam da je izvještaj o Srbiji bolji od stvarnosti u toj zemlji. U tom smislu, izvještaj je prilično dobar. Nitko ne može u nedogled stalno varati sve ljude, znate. Jednom će moraju početi razumjeti što se zapravo događa.

Objektivno, u Srbiji imate veoma složenu situaciju: s jedne strane, nakon mnogo godina političkog maltretiranja, Srbija je pokazala da ima generaciju koja se hoće oduprijeti, koja ima građanski potencijal i koja, usprkos svim infiltracijama, pokušajima defamacije i svima što znamo da se događalo, iskazuje zavidnu upornost u tome da poruči kako se više ne da vući za nos. I to je proizvelo ovu veoma kasnu spoznaju da nešto ozbiljno ne valja, a zbog čega je europski projekt zastao. Dio onih u Srbiji, ali i onih izvan Srbije sa velikim utjecajem u Srbiji  - prvenstveno mislim na Rusku i Srpsku pravoslavnu crkvu - protive se članstvu u EU. Na tome su deset godina ozbiljno radili - medijski, propagandno, finacijski, politički. Kada je Srbije počela pregovore za članstvo u EU 2014. godina, podrška toj ideji je među građanima imala između 60 i 70 procenata. 

Danas je ona nešto više od 30 procenata.

PUSIĆ: Zato što je sustavno i agresivno vođena atieuropska propaganda. Koja jednoga dana doista počne djelovati. Jer ako dovoljno dugo u to ulažete i novac i represivni aparat, počne djelovati. Srbiji se to dogodilo u trenutku kada se počela postavljati na noge, kada je počela razvijati stvarni otpor antieuropskoj politici, kada je započela pregovore, što je žalosna koincidencija. Za razliku od Gruzije, Moldove i nekih drugih država, na prosvjedima u Srbiji ne vidimo europske zastave: propaganda je djelovala i koncept Europe je godinama forsiran i prikazivan kao neprijateljski.

Ali se sada prvi put dio građanske opozicije ohrabrio, vratio se na svoje fabričke postavke i počeo da priča o važnosti pridruživanja Srbije EU. Onako detaljan izvještaj Evropskog parlamenta plod je i nihovog rada.

PUSIĆ: To je istina. Jer Srbija nema kud nego u EU. Gde će? Hoće postati ruska gubernija? Pa, neće. Prema tome, Europska unija jedini je put koji Srbija ima.

Da li je to što ste rekli o srpskoj opoziciji ohrabrujuće? Naravno. To je dobar znak, ali bih voljela nošto reći na temelju hrvatskog iskustva: europski projekt ne može uspjeti ako nema potporu građana, i to najprije zbog toga što je svaka politička elita prema tome pomalo skeptična.

Zašto je skeptična?

PUSIĆ: Zato što su, recimo, vidjeli i neka iskustva koja u pravom redu uključuju rad institucije koju vodi Laura Koveši, glavna europska javna tužiteljka. Svaka politička elita koja je dugo i pod sumnjivim okolnostima vršila vlast u državama regije - ali ne samo naše regije - u najmanju ruku ambivalentna je prema EU: naprosto, nisu sigurni što ih čeka. Posebno s ozbirom na teme korupcije i iskorištavanja vlasti zarad vlastitog bogaćenja, što bi moglo biti kontrolirano.

Paradoksalno je da je, iako opoziciona stranka koja je dugo bila na vlasti i za koju je vezivana korupcija, nekadašnja stranka predsjednika Mila Đukanovića, Demokratska partija socijalista (DPS) najevroentuzijastičnija partija u Crnoj Gori. Jeste li iznenađeni?

PUSIĆ: Nisam. Dapače: to je dosta očekivano. Naravno, tijekom svih tih godina je bilo korupcije, vjerojatno ne više nego što je ima bilo gdje, ali je upravo DPS primjer političkog sazrijevanja Crne Gore. Službena politika te stranke vlasti dosta se dramatično mijenjala od početka devedesetih do danas. Uostalom, govorimo o vlasti koju pamtimo i po agresiji na Hrvatsku i po onome što joj svakako ne služi na čast. To što se uspjela transformirati dobro je i za Crnu Goru i za regiju.

Ovogodišnji izvještaj Evropske komisije za Crnu Goru pozitivan je, uprkos upozorenjima komesarke Marte Kos, koja je kazala da, tokom svog mandata, u EU ne bi voljela da uvede ‘trojanske konje koji će postati aktivni za pet, deset ili petnaest godina’. Kako ste ovo razumjeli?

PUSIĆ: EU nije jedan odrganizam, već zbir pojedinaca ili grupa od kojih se neke manje a neke više zanimaju za određenu europsku regiju ili projekt; neke bolje neke lošije razumiju što se zapravo događa u konkretnoj zemlji.

Očito da dio vladajućih koalicionih stranaka i političara u Crnoj Gori čini sve što je u njihovoj moći da Crna Gora ne uđe u EU; naročito da se, kao što to predviđa izvještaj EK, pregovori ne završe do konca 2026. I to rade na sve načine. Pitanje na koje nemam odgovor, a koje mislim da je veoma važno je: da li je i za Crnu Goru i za regiju bolje da Crna Gora doista sada uđe u EU ili je pametnije pustiti je da se suoči sa situacijom u kojoj je i da problem najprije sama razriješi. Odgovor leži u sljedećim parlamentarnim izborima, zakazanim za 2027. godinu. Što je veoma blizu.

Što bi ti izbori tačno riješili?

PUSIĆ: Jasno je da je Crna Gora prije pet godina bila spremnija za ulazak u EU. Međutim, tada nije postojala politička volja unutar EU, koja je i politička organizacija jasnih političkih ciljeva i stavova. Danas, kažem, dio vlasti u Crnoj Gori čini sve da spriječi ulazak u EU - mislim na Andriju Mandića i njegovu putinovsko-vučićevsku koaliciju, dok njen drugi dio - mislim na Pokret Evropa sad premijera Milojka Spajića, nije siguran što radi ili barem djeluje prilično zbunjeno, te vuče kontradiktorne poteze. Ne zboravite i Beograd, koji također već čini sve kako bi osujetio pridruživanje Crne Gore EU.

Na parlamentarnim izborima 2027. trebalo bi na vlast doći stvarna europska opcija. Radi se na tome da se te stvarne preuropske snage konsolidiraju koliko je to moguće i da se pripreme za ulazak u EU. Vjerujem da su u većini, iako su međusobno posvađane.

Da, ali u Crnoj Gori imate vladajuću stranku koja u svom nazivu ima Evropu - PES premijera Spajića, a koja je većinski bliža Mandiću, nego prozapadnoj opoziciji. 

PUSIĆ: Ne mislim da je to najveći problem. Uostalom, pogledajte okolo: oni koji su do jučer imali procenat ili dva podrške pobjeđuju u utrci za gradonačelnika New Yorka. Mnogo više me brine to što imam osjećaj da DPS-a, te najjače stranke opozicije i individualno najjače stranke u Crnoj Gori - i nesumnjivo proeuropske, nema na horizontu. To mi se čini najopsnijim. Jer, upravo je DPS, bez obzira na ono što se govori, Crnu Goru bez rata osamostalio, uveo je u NATO i počeo europske pregovore.

Ali to nije taj DPS! Problem je novi, ‘reformisani’ DPS, koji je u ilegali i kao da se plaši vlastite sjenke.

PUSIĆ: Meni se, pak, čini da se ta nova generacija DPS-a previše ponaša kao da je upravo taj stari DPS. Naravno, imaju pravo ponositi se onim što je DPS napravio, a što sam već pomenula. Imaju se čega i sramiti, ali više onoga čime se mogu ponositi. Ta mlada, druga generacija mora nastaviti graditi društvo. Imam dojam da to ne razumiju i da se, kažem, previše ponašaju kao da su DPS koji doista više ne postoji.

Tamara Nikčević

(Vijesti.ba)