BiH tri decenije nakon Daytona: EU i NATO ili nastavak kriza i podjela

Sporazum potpisan 21. novembra 1995. u američkoj bazi Wright-Patterson u Daytonu bez sumnje zaustavio je najkrvaviji sukob u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, ali Bosnu i Hercegovinu ostavio s nefunkcionalnom državnom "arhitekturom".

Kočnica razvoju

Dayton je kreirao dva entiteta, deset kantona, Distrikt Brčko i složen sistem raspodjele vlasti, s ciljem da se zaustavi agresija na našu zemlji i nasilje te da svaka od zaraćenih strana osjeti političku sigurnost. Međutim, model koji je nastao iz kompromisa pod pritiskom ratnih okolnosti proizveo je višeslojnu birokratiju i sistem odlučivanja koji je unaprijed osuđen na blokade.

Ovo uređenje države Bosne i Hercegovine u prvom trenutku efikasno kao mehanizam pacifikacije, postalo je dugoročno kočnica razvoju i funkcionalnosti. Umjesto da osigura integraciju, Dayton je institucionalizirao etničku pripadnost kao osnovni politički princip.

Bosna i Hercegovina tri decenije kasnije i dalje balansira između političke nestabilnosti, sve učestalijih blokada institucija i otvorenih prijetnji secesijom iz entiteta Republika Srpska, uz povremene pozive iz Federacije za daljom decentralizacijom ili federalizacijom.

Dejtonski ustav omogućava svim ključnim akterima da koriste veta, blokade i interpretacije ovlasti kako bi ostvarili dnevne političke ciljeve.

Bosna i Hercegovina zbog toga postala je primjer države u kojoj je mir stabilan, ali institucije nisu još uvijek dovoljno jake da iznesu normalan politički život bez vanjskog nadzora.

Nova prilika

U prvih deset godina nakon Daytona visoki predstavnici su koristili široke bonske ovlasti kako bi potaknuli reforme i spriječili opstrukcije. To je dovelo do niza ključnih integrativnih pomaka: formiranja Oružanig snaga BiH, jedinstvenih dokumenata, Uprave za indirektno oporezivanje, državnih sigurnosnih agencija.

Posljednjih godina, međutim, međunarodni angažman je oslabljen, a unutrašnje političke tenzije su ojačale. To je otvorilo prostor retrogradnim procesima, odnosno revizionizmu, osporavanju državnih institucija i jačanju nacionalističkih retorika.

Dejtonsko uređenje se pokazalo nekompatibilnim sa standardima Evropske unije, posebno u segmentu ljudskih prava i funkcionalnosti institucija. Presude Evropskog suda za ljudska prava – Sejdić-Finci, Zornić, Pilav ni nakon više od decenije nisu implementirane.

Ipak, posljednjih godina EU integracije ponovo postaju okvir koji može natjerati domaće aktere na kompromis. Pitanje je da li postoji politička volja da Bosna i Hercegovina napravi iskorak i redefiniše odnose u zemlji u smjeru funkcionalnije, stabilnije i sigurnije države, shodno tome pridruži se moćnoj ekonomsko-političkoj Uniji u Evropi i NATO-u, najjačem vojnom savezu na Zemlji.

Podsjetnik i upozorenje

Tri decenije poslije jasno je i da je Dayton bio dobar mirovni sporazum, ali loš ustav za modernu državu. Stvorio je mir, ali ne i preduslove za stabilan politički sistem.

Bosna i Hercegovina danas živi u istom okviru koji je osmišljen da zaustavi rat, a ne da izgradi održivu demokratiju.

Tridesetogodišnjica Daytona tako je i podsjetnik i upozorenje.

Dakle, mir je najveći uspjeh sporazuma, ali stabilnost, funkcionalnost i evropska perspektiva ostaju zadatak koji tek treba izvršiti kroz reforme koje će ga nadograditi ili postepeno zamijeniti novim društvenim dogovorom.

Bakir Tiro
Vijesti.ba)