Ponoš za Vijesti.ba: Dodiku je danas važniji oslonac Zmaj od Šipova nego Vučić

U srijedu su najprije napadnuti narodni poslanici Srbija centar (Srce), dok su, predvođeni liderom te stranke i bivšim načelnikom Generalštaba Vojske Srbije Zdravkom Ponošem, pokušavali da se kroz tzv. ćacilend probiju do svog radnog mjesta, do glavnog ulaza Narodne skupštine Republike Srbije. Iako je predsjednica parlamenta Ana Brnabić obećala da će problem riješiti za 48 sati, napadi na opozicione poslanike nastavili su se i narednih dana. Logična posljedica nekažnjivog nasilja i agresije režimskih kerbera iz ćacilenda bila je prijetnja klanjem, koju je poslanici i docentkinji na beogradskom Fakultetu političkih nauka Biljani Đorđević uputio jedan od 'studenta koji žele da uče'.

Kako su studenti koji žele da uče postali studenti koji žele da kolju, pitanje je na koje opozicija do sada nije dobila odgovor.

„Ne znam zemlju u Evropi u kojoj paravojska vladajuće garniture fizički sprječava opoziciju da uđe u parlament. U Skupštinu Srbije uvijek sam ulazio na glavni ulaz i do sada zbog toga nije podizana borbena gotovost. Incident koje gledamo poslednjih dana loši su i kontraproduktivni po režim, od kojeg smo tražili da otvori pitanje odgovornosti policije, da odmah ukloni prepreke ispred zgrade parlamenta, te da se prekine sa fizičkim nasrtajima na opozicione poslanike“, kaže za Vijesti.ba Zdravko Ponoš.

Ko komanduje ćacilendom?

PONOŠ: Dio porodice Vučić i dio strukture državne moći, što je više kriminalni, a manje državni aparat. Suštinski, Vučić odlučuje o tome da li će biti ćacilenda i do kada.

Policija ne reaguje, ali ni opozicija ni mediji ne traže objašnjenje od nadležnog ministra. Gdje je uopšte ministar Ivica Dačić, znate li?

PONOŠ: Dačić se krije od medija, od opozicije, od naroda. Iako i nadležan i odgovoran, od svih optužbi se brani onako kako se branio nakon pada vlade Demokratske stranke, u kojoj je takođe bio ministar unutrašnjih poslova: niko me ništa nije pitao. Ali pitaće ga! Na sudu će morati da objasni zašto je dozvolio da Andrej Vučić i kriminalci komanduju policijom i zašto nije podnio ostavku.

Režim je, kažete, ovim incidentima izgubio. Šta je dobila opozicija? Je li ovo bio način da se vratite u javni prostor, iz kojeg ste, voljom opozicionih medija, iz nekog razloga izbačeni?

PONOŠ: Incident koji je izazvala naša stranka nije bio planiran; desilo se spontano. Sjutradan nam se pridružila parlamentarna opozicija, koja, u postojećem ambijentu, prirodno nastoji da dobije što veću vidljivost.
Opozicija je, imate pravo, poslednju godinu bila skrajnuta, jer su mediji uglavnom izvještavali o aktivnostima studenata. Naravno, zasluženo. To što smo ostali u parlamentu i učestvovali u debatama nekima se očito nije svidjelo, iako ne znam gdje bismo, na primjer, raspravljali o budžetu i otkrivali skrivene pljačke režima ako ne u parlamentu. Uostalom, tamo su nas građani, za razliku od slobodnih medija koji su, kažem, imali svoje prioritete, ipak mogli i vidjeti i čuti. Ostali mediji, prije svega RTS, su zatvoreni. Iako lider parlamentarne opozicione stranke, nikada nisam gostovao na javnom servisu.

Kako niste?!

PONOŠ: Nikada! Dvije godine od osnivanja stranka i godinu od formiranja pokreta, osim u kampanjama u dijelu koji nam je zakonski pripadao, nikada nisam pozvan da gostujem na RTS-u. Većina kolega iz SRCE-a i opozicije ima slično iskustvo.

Ćacilend postaje ozbiljna opasnost po bezbjednost poslanika i medija. Očekujete li da taj paravojni kamp u cetru Beograda uskoro bude sklonjen?

PONOŠ: Ćacilen je leglo kriminala, u kojem, pored osuđenih kriminalaca, dežuraju zaposleni u državnoj upravi i sirotinja koja za to dobija obrok i dnevnicu. Sirotinja skandira i vrijeđa, dok su kriminalci, zajedno sa dijelom policije, borbena jedinica i posljednja linija odbrane Aleksandra Vučića.

Čega se predsjednik plaši?

PONOŠ: Svoje sjenke. Nema povjerenja ni u koga: ne vjeruje policiji a, izuzev Vojno-bezbednosne agencije, ne vjeruje ni vojsci. Oslanja se uglavnom na one sa kojim njegov režim dijeli krvotok – na organizovani kriminal, kojeg u ćacilendu ima više nego u mitrovičkom zatvoru. Osuđeni kriminalci uskaču u ćacilend kako bi sebi skratili zatvorske kazne. Nedavno je tamo opljačkana djevojka, tužiteljka je pokušala da napravi uviđaj, ali joj to nije dozvolio policajac, rekavši da ćacilend nije bezbedan ni za nju ni za njega. Taj zabran čuva lično Aleksandra Vučića, malog, uplašenog čovjeka. Ne vjerujem da je takav čovjek pucao na Sarajevo.

Vojislav Šešelj tvrdi da je bio na Jevrejskom groblju.

PONOŠ: Šešelj vjerovatno bolje zna, ali je i sklon laganju. Ne poznajem ih, ali Vučić ne djeluje kao čovjek spreman da uzme pušku u ruke. Dok je služio vojsku u Sarajevu, vezivanje pertli na vojničkim čizmama za njega je bio veliki izazov. Ako uzme pušku, u riziku je od samopovređivanja. Naravno, to ne znači da ne snosi odgovornost za sve što se dešavalo i oko Sarajeva i na drugim ratištima: bilo je jednako opasno, ako ne i opasnije, to kako su njegov šef i on pucali riječima. Nesumnjiva je odgovornost Vučićeva i njegovog političkog oca za sve što se dešava u Srbiji, ali i za sve što se dešavalo tokom raspada Jugoslavije.

Možda nije bio za pušku, ali je predsjednik Vučić, tvrde mediji, novim zakonom o vojsci, vrhovni komandant Vojske Srbije? Je li?

PONOŠ: Nije. Vučiću nisu važni ni zakoni, ni Ustav; jedanko ih ne poštuje. Uvjeren sam da odredbu o tome da načelnik Generalštaba komanduje Vojskom Srbije u skladu sa odlukama predsjednika države – ne piše ’vrhovnog komandanta’ – nije tražio Vučić, nego načelnik Generalštaba Milan Mojsilović

Zašto?

PONOŠ: Da bi sutra imao zakonsko pokriće za sve odluke koje je donio – sjetite se angažovanja vojke prema Banjskoj – na temelju naređenja predsjednika države. Morao je, dakle, da izvrši naređenje. Tako je i nekadašnji načelnik Generalštaba Nebojša Pavković, pred kraj svog mandata, shvatio da je vrag odnio šalu i da će se odgovarati za zločine počinjene u ratu, pa je počeo da zahtijeva poštovanje međunarodnog humanitarnog prava i pravila i običaja rata. Spremalo se suđenje Slobodanu Miloševiću, pa je pokušavao da se spasi. Uzalud: obojica su završila u Hagu.

Šta je sa zgradom nekadašnjeg Generalštaba? Hoće li tim poklonom zetu predsjednika Donalda Trampa predsjednik Vučić vratiti svoj status u SAD?

PONOŠ: Prvo, Vučić je iz SAD izbačen, jer se ponašao neprihvatljivo: pokušao je da ilegalno uđe na prijem republikanaca, nanijevši time ogromnu štetu odnosima SAD i Srbije. Od tada je u Americi praktično nepoželjan. Vučić zaista vjeruje da će svoj status popraviti tako što će Trampovom zetu pokloniti plac za izgradnju hotela u Beogradu. Tako on zamišlja politiku.
Međutim, zanimljivo je da u ugovoru sa kompanijom najmoćnijeg zeta na svijetu postoji odredba da Amerikanci imaju mogućnost da projekat prensu povezanom licu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ko je to povezano lice? Izgleda da je mnogo našeg novca završio na privatnim računima u UAE.
Na nama je da projekt Generalštab učinimo toliko radioaktivnim da ni Kušner ni bilo ko ne smije da mu priđe. Na sličan način smo zaustavili kopanje litijuma: Rio Tinto je odustao. Pritom, Vučić godinama ponavlja da Srbija nikada nije uživala veći ugled u svijetu.

To je potvrdio problem sa NIS-om?

PONOŠ: NIS je pitanje opstanka! Nakon desetak dana glumatanja, Vučić saopštava da nema ništa od Arapa, jer su Rusi, krijući se iza arapskog kapitala, zapravo pokušali da NIS prodaju – sebi. Vučić i Rusi su, dakle, pomislili da će prevariti Amerikance, te da OFAC neće razumjeti o čemu je riječ.
Predsjednik Srbije je očito pogubljen, ne vodi računa o nacionalnim interesima, ne povlači poteze koje bi povukao svaki odgovoran šef države. Pritom, NIS nije njegova posao; to je u nadležnosti predsjednika Vlade. Zašto je Rusima dao još 50 dana? Šta time dobija? Srbija će, kaže, nakon 50 dana 'menadžerski' preuzeti NIS, ali će Rusima, našim prijateljima, je li, ponuditi najbolju cijenu. Djeluje kao alanfordovska trgovina, zar ne? Jer zašto bi bilo kome nudio najbolju cijenu? Čiji su Rusi najbolji prijatelji? Ako su njegovi, neka im pokloni ćaćinu kuću u Jajincima ili Čipuljićima; pusti NIS, koji je 'biti ili ne biti' za državu i za naciju. Je li Srbija imala pravo preče kupovine? Je su li joj je prijatelji ponudili? Zašto ga Rusi ignorišu? Ko je Srbiju doveo u poziciju kusura u odmjeravanju Rusije i Amerike? Umjesto da kaže…

Šta da kaže?

PONOŠ: Nacionalizacija, šta drugo?! Nacionalizacija nije otimanje, nego briga o interesu vlastite države i njenih građana. Rusima ponudite onoliko koliko procijenite da NIS vrijedi. Ako misle da vrijedi više, o tome se sa njima dogovorite kad sve prođe. To su pravila igre.

Zašto to predsjednik Vučić ne učini?

PONOŠ: Moguće je da ga Rusi drže za međunožje zato što o njemu nešto znaju. Ako povuče potez koji im nije po volji, bilo bi bolje da se, kada ode u Moskvu, ne penje na visoke spratove i da se ne približava prozoru. Drugo, njegova proruska glasačka mašinerija sprečava ga da prelomi i povuče potez protiv interesa Rusije. Uostalom, bolje da građani tih pedeset dana gorivo kupuju na ulici, da nose kantice, nego da on zabilježi minus u svom biračkom tijelu. Treće, Vučić očekuje da opozicija, mediji, uticajni intelektualci krenu da ga pritiskaju – nacionalizuj, nacionalizuj! - pa da na kraju kaže da da je morao. Ipak, najskloniji sam tumačenju da se naš Bizmark nada da će, tokom narednih 50 dana, Rusija i Amerika sklopiti mirovni sporazum o Ukrajini, da će sankcije Rusiji biti ukinute, time i NIS-u i sve će doći na svoje. Tako je sanjao da će Rusija za desetak dana pregaziti Ukrajinu, da će Tramp za tri nedjelje donijeti mir Ukrajini, da će riješiti NIS. Na kraju, svaki put ispadne levat, rekle bi Sarajlije. Problem je što zbog toga levaćenja ne nadrlja on, nego Srbija.

Šta zaista čeka građane Srbije? Koliko su realne kantice i kupovina goriva na ulicama kao devedesetih?

PONOŠ: Ništa dobro dok je ove vlasti. Ponekad Vučić situaciju napravi dramatičnijom, uglavnom onda kada ima rešenje. Sada teško. Prilično je istrošio i zalihe i vrijeme. Dobra vijest je to što je Srbija dio ambijenta kojem geografski pripada, pa poslanici i predstavnici izvršne vlasti Evropske unije prate šta se dešava. Ako Srbija na kraju tvrdo odigra oko NIS-a i rizikuje da Rusi zavrnu slavinu sa gasom, pomoći će EU. Srbija može da se osloni na pomoć Evrope. Naravno, cijene će porasti, biće problema, ali, ako je režim iole sposoban, ne bi trebalo da imamo bolnice bez struje, škole i obdaništa bez grijanja i katastrofe kojim Vučić plaši građane.

Koliko su političke i ekonomske nevolje u kojima se Srbija našla uticale na to da predsjednik Vučić ne uvažava zahtjev opozicije i studenata da raspiše izbore?

PONOŠ: Vučić uvijek oklijeva, sklon je da vuče iznuđene poteze. Nije u stanju da odigra regularnu utakmicu, igra samo one namještene. Od Šešelja je naučio da, figurativno, i unutar stranke zabija nož u leđa svojim političkim protivnicima. Nikada nije izašao na duel sa nekim od lidera opozicije, ne razgovara sa slobodnim novinarima. Teško je zamisliti da takva osoba organizuje fer i poštene izbore. Doduše, biće mu sve teže s obzirom na to da je mnogo upaljenog svjetla: EU je prisutnija, prati šta se događa. Na kraju, pitanje je da li ekipa iz Bosne i Hercegovine, iz Republike Srpske, više može da mu obezbijedi onih 30 000 glasova. Miloradu Dodiku je danas važniji oslonac Zmaj od Šipova nego Vučić. Njihovi su odnosi poremećeni.

Kada Vi očekujete izbore?

PONOŠ: Izbori će biti prijevremeni, ali ne vjerujem da će ih raspisati na proljeće. Situacija će se komplikovati, iako se, kažem, Vučić nada da će se Trump i Putin dogovoriti, pa će i on iz svega izaći kao pobjednik. I opozicija i studentska lista, koja još nije formalizovana, moraju se spremati za izbore kao da će oni biti raspisani sutra. Moramo da vršimo pritisak: izbori su jedini način da zemlja izađe iz krize.

U međuvremenu, opozicija bi trebalo da uradi kredibilno istraživanje koje bi pokazalo kako da se postavimo i sigurno dobijemo izbore. Naš cilj bi morao da bude smjena režima, a ne rasprave o tome jesmo li za EU. Vlada koju bismo nakon izbora formirali na toj platformi pripremila bi naredne izbore, pohapsila ono što je za hapšenje, krenula u proces lustracije i omogućila svim strankama da na sljedeće izbore izađu slobodno, uz sve međusobne razlike i boreći se u poštenoj i fer političkoj utakmici.

Sa druge strane, bez obzira na to je politička opozicija studentski pokret dočekala raširenih ruku, studenti su zadržali oštar gard. Nadao sam da će se taj odnos promijeniti čim se uključe njihovi profesori, u koje imaju povjerenja i studenti i opozicija. Nažalost, to se nije dogodilo.

Zašto?

PONOŠ: I sam se pitam. Ne znam, na primjer, gdje je rektor Vladan Đokić. Kao da je u zemlju propao. Imao je veliki potencijal, studenti su se pozivali na njega. Gdje je nestao?
Kada sam ostatku opozicije predložio ovo o čemu sam Vam govorio, to nije nužno podrazumijevalo jednu listu – studenti i opozicija, ali jeste dogovor o tome šta da radimo na zajedničkom frontu. Plašio sam se da ne upadnemo u zamku onoga što se u vojnoj terminologiji nazva – frendly fire. Ne smijemo se međusobno udarati, moramo podijeliti zadatke: mi sa jedne strane, drugi sa druge. Pored toga, bilo bi važno postići suglasnost o kontroli izbornog procesa. Opozicija sa tim ima iskustva, dok studenti, ta nova generacija koja hoće da mijenja sistem, imaju ljudstvo.

Jesu li studente zaista preuzeli Rusi, BIA, šta mislite? Možda rektor Đokić nije slučajno nestao nakon 'Vidovdanskog sabora“; možda je shvatio da je studente preuzeo drugi profesor BU. Mislim na Mila Lompara.

PONOŠ: Studentski protesti su bili i ostali srpski. Govorim o državi, ne o naciji. Jer ogromnu ulogu u srpskom društvu odigrali su studenti iz Novog Pazara. I da se ništa drugo nije desilo - a jeste mnogo toga – moramo reći da su novopazarski studenti otkriće za Srbiju.

Da li je došlo do zamora? Vjerovatno jeste. Dobra vijest je to što su studenti na kraju odlučili i da studiraju. Nauštrb svojih života, svog školovanja i karijere, godinu su ostali na ulici, što je napravilo veću štetu njima, manju režimu. Gubitak školske godine raduje Vučićev režim, koji namjerava da gasi Beogradski univerzitet, tu najvredniju instituciju koju ova zemlja ima. Zašto im udovoljavati? Studente moraju da studiraju, ali i da u dodatnom vremenu rade sve što mogu kako bi promijenili postojeći sistem. Njihov ulični angažman je svakako opao, ali ne znam ko su vodeći ljudi protesta. Ta struktura je dosta nejasna.

Otkuda otpor studenata i dijela medija prema opoziciji? Direktno ili indirektno, mediji od opozicije traže da se skloni kako bi studentskoj listi otvorila prostor.

PONOŠ: Dio novinara slobodnih medija nikako da se odluči šta su - novinari ili političari. Samoa struktura slobodnih medija takva je da često ne vidite jasno definisanu uređivačku politika, pa djeluje da svaki novinar ima svoju. Autorske emisiju postaju lični zabavnici, što je šteta. Naravno, novinari imaju pravo na svoj stav, baš kao što i sam imam pravo da se previše ne osvrćem na to i da ne udovoljavam njegovim željama. Uostalom, imaju mogućnost da naprave stranku, organizaciju, da budu na studenskoj listi kao što čujem da neki od njih već jesu. Besmisleno je reći – sklonite se da bih ja došao na vaše mjesto. To ne može. Naša stranka je stara dvije godine, u njenom Predsjedništvu sjede ljudi kojima je ovo prvi politički angažman. Veoma su ostvareni u svojoj struci, pa ne znam zašto bi se sklonili nekome ko je već bio dio stranaka i ko studente koristi kako bi to prikrio? Opoziciji ne smeta konkurencija, dobrodošli su svi koji doprinesu borbi protiv Vučićevog režima.

Nećete se sklanjati?

PONOŠ: Nećemo.

Tamara Nikčević

(Vijesti.ba)