DW: Ko je kriv za netrpeljivost prema strancima u Hrvatskoj?

Zabrinjavajući odnos prema strancima

Odnos prema strancima u Hrvatskoj u novije vrijeme poprima ozbiljno zabrinjavajuće obrise. Nije riječ o turistima koji prelaze granice, već o stranim radnicima, a naročito o izbjeglicama. Štaviše, o potonjima se sve rjeđe javno govori, iako ih i dalje ima, naprotiv. No, sve više neprijateljstva i ksenofobije, praćenih nasiljem, usmjereno je prema stranim radnicima. Razlog nije samo u konkurenciji na tržištu rada. Na protestima protiv njih često se tvrdi da predstavljaju prijetnju hrvatskoj kulturi i sigurnosti.

Ni službene statistike, koje pokazuju da je broj kriminalnih slučajeva u kojima su strani državljani počinioci vrlo nizak, ne pomažu. Sve ovo predstavlja relativno novu pojavu u zemlji koja nikada nije bila imigracijska destinacija. Da društveni ton i institucionalna praksa postaju sve zatvoreniji i sumnjičaviji, potvrđuju i iz Centra za mirovne studije (CMS) u Zagrebu — nevladine organizacije koja više od dvadeset godina radi na zaštiti prava izbjeglica, migranata i manjina.

Od retorike do nasilja

„Ne radi se o spontanoj promjeni, nego o ishodu isprepletenih procesa: izostanka jasnih politika integracije i suzbijanja rasizma i ksenofobije, normalizacije retorike koja ljude prikazuje kao prijetnju, porasta nasilja i fašizacije našeg društva, te šireg evropskog pristupa migracijama koji ih sve više tretira kroz zabrane, prisilu i vraćanje, a ne kroz zaštitu i prava“, izjavila je za DW Sara Kekuš, programska voditeljica CMS-a.

Njihovo istraživanje pokazuje da su u posljednjih deset godina porasle predrasude, ksenofobija i osjećaj prijetnje, posebno prema ljudima arapskog i muslimanskog porijekla te tražiteljima azila. Sve je to povezano s dugogodišnjom negativnom retorikom dijela politike i medija. „Ti narativi prelijevaju se u svakodnevni život, smanjuju solidarnost i povećavaju izloženost diskriminaciji i nasilju. Ipak, važno je naglasiti da značajan dio građana i dalje ne doživljava strance i manjine kao prijetnju“, dodaje Kekuš.

Dok je 2015. godine u javnosti bilo više empatije i razumijevanja, danas su sve češće poruke stigmatizacije i širenje neutemeljenih strahova. Kekuš upozorava da se u takvom ozračju neprijateljstvo lako prenosi i na strane radnike: „Sve češći verbalni i fizički napadi, kao i zločini iz mržnje, pokazuju koliko su nezaštićeni i koliko brzo retorika može prerasti u stvarno nasilje.“

Društvo sve raznolikije, ali zatvorenije

Položaj izbjeglica dodatno pogoršava njihova nevidljivost. Dok su strani radnici vidljiviji i time izloženiji, oni koji traže zaštitu sve češće nestaju iz fokusa, a sistem ih tretira kao problem umjesto da im omogući prava, podršku i integraciju. Kekuš smatra da bi zabrinutost građana trebalo usmjeriti na prave uzroke nesigurnosti: rastuće ekonomske nejednakosti, nesigurne životne uslove, urušavanje javnih sistema i društvenu podjelu.

Trendove je, po njenom mišljenju, još moguće preokrenuti, ali to zahtijeva jasnu odluku države i društva: politike dobrodošlice i integracije, obrazovanje o ljudskim pravima, solidarnost u zajednicama i odgovornije medijske i političke narative. „U suprotnom, nastavit ćemo živjeti paradoks u kojem društvo postaje raznolikije, a istovremeno zatvorenije, i u kojem cijenu tog zatvaranja najprije plaćaju oni koji su već u najranjivijem položaju“, zaključuje Kekuš.

Uloga politike i medija

Na temu političkog diskursa i njegovih posljedica razgovarano je i s Vedranom Baričević, politologinjom sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Ona ističe da odgovornost snose i političke stranke, mediji i svi koji učestvuju u oblikovanju narativa i informacija. „Mediji često prate narative koje nameće politika i daju im vidljivost“, kaže Baričević, dodajući da je kroz vlastiti rad često nailazila na nezainteresovanost medija za pozitivne rezultate — recimo, one koji pokazuju potencijal za rast tolerancije.

„Ako stalno ponavljamo da građani osjećaju prijetnju od određene grupe, ta će percepcija porasti, čak i ako ranije nije bila naglašena“, objašnjava ona. Po njenom mišljenju, i nauka ima društvenu odgovornost jer način na koji se istraživanja postavljaju utiče na stavove javnosti. „Ako pitate o dobrobitima, dobit ćete pozitivne stavove. Ako pitate o prijetnji — negativne. Na tim brojkama se, nažalost, hrane mnoge ideje i politike.“

Baričević upozorava i na pogrešna tumačenja javnog mnijenja i događaja, poput koncerata koji se prikazuju kao „glas većine“. „Takva logika pokušava nametnuti da manjine moraju da se prilagode, što je opasno i pogrešno“, kaže ona, podsjećajući da država ima obavezu zaštititi sigurnost i slobodu svake osobe.

Država kao primjer

„Sve to pokazuje koliko je hitno da se vrijednosti tolerancije i solidarnosti sistematski njeguju kroz javni diskurs, obrazovanje i kulturu“, naglašava Baričević. „Ne možemo imati tolerantno i sigurno društvo ako se s najviših razina vlasti te vrijednosti ne promovišu. Hrvatska je to pokazala 2022. godine kada je srdačno primila izbjeglice iz Ukrajine – to je primjer kako država može stvoriti pozitivan okvir i senzibilizirati javnost.“

Za kraj, ona apeluje na ličnu odgovornost svakog građanina: „Hrvatsko društvo nalazi se u teškom trenutku. Relativizacija problema ili bježanje od njega neće donijeti sretnu budućnost nikome – osim nasilju.“

(Vijesti.ba)