
Njegova smrt u 41. godini dirnula je mnoge, a i pokazala da dokazivanje istine u Bosni i Hercegovini ima svoju cijenu, u njegovom slučaju visoku.
Mešić je kao zaposlenik Uprave za indirektno oporezivanje 2019. godine prijavio Tužilaštvu BiH nepravilnosti koje se dešavaju u Upravi, a koje se ogledaju kroz niz koruptivnih radnji rukovodilaca UIO predvođenih direktorom Mirom Džakulom.
Agencija za borbu protiv korupcije mu je dala zvaničan status zaštićenog prijavitelja korupcije, što je trebalo značiti da je zaštićen na radnom mjestu. Od toga u praksi nije bilo ništa, jer je vrlo brzo nakon prijave koju je podnio, na njega vršen neviđen pritisak. Dobio je tri disciplinska postupka zbog, kako je navedeno, rušenja ugleda institucije i kršenja internih pravila.
Vrlo brzo je prebačen na manje plaćeno i nižerangirano radno mjesto, a nakon toga je i otpušten iz službe. U obrazloženju presude kojom je izgubio posao u UIO stoji da je osnova presude interni pravilnik koji zabranjuje zaposlenicima javno iznošenje stavova bez odobrenja. Sud je u Mešićevom slučaju pokazao kako je interni pravilnik Uprave za indirektno oporezivanje BiH iznad Zakona o zaštiti prijavitelja korupcije, takozvanih „zviždača“.
Ukratko, Mešić je platio cijenu ukazivanja na korupciju, a država nije stala iza njega, štaviše, okrenula mu je leđa i pokazala da se u ovakvom sistemu ne isplati „bosti sa rogatim“.
Mešić će biti sahranjen sutra na mjesnom mezarju Kovačevići u Živinicama, a iza njega su ostali roditelji, supruga i troje djece.
Ostalo je i sjećanje da Emir Mešić nije bio samo zviždač, već simbol jednog šireg problema, nebrige države koja na papiru štiti prijavitelje korupcije, ali ih u praksi ostavlja na vjetrometini. Emirov slučaj je, mnogi se slažu, urnek onoga šta čeka sve ostale prijavitelje korupcije u državnim firmama.
(Vijesti.ba)