Zašto neki ljudi jedu jednako a debljaju se više od drugih?

Mnogi i dalje vjeruju da je pretilost isključivo stvar lične discipline: „Pretili ljudi samo trebaju više samokontrole“ ili „Jednostavno jedi manje“. Nutricionistica Bini Suresh, koja dvadeset godina radi s pacijentima s prekomjernom težinom, naglašava da je situacija znatno složenija. „Često susrećem pacijente koji su motivirani, educirani i dosljedni, a unatoč tome i dalje se bore s kilogramima“, kaže Suresh.

Dr. Kim Boyd, medicinska direktorica WeightWatchersa, dodaje: „Pojmovi poput 'snage volje' i 'samokontrole' nisu ispravni. Decenijama se ljudima govori da će smršavjeti ako jedu manje i više se kreću, ali pretilost je daleko kompleksnija.“

Prof. Sadaf Farooqi, endokrinologinja koja liječi pacijente s teškom pretilošću, pojašnjava da genetika značajno utiče na regulaciju gladi i osjećaj sitosti. „Mutacije u tim genima mogu dovesti do pojačane gladi i smanjenog osjećaja sitosti“, ističe Farooqi. Posebno se spominje gen MC4R, prisutan kod oko petine svjetske populacije, koji potiče prejedanje i slabiju sitost.

Andrew Jenkinson, barijatrijski kirurg, objašnjava teoriju 'set pointa', tjelesne težine koju mozak doživljava kao optimalnu. „Taj raspon određuju genetika, ali i okruženje, stres i san. Tijelo se ponaša poput termostata: ako težina padne ispod tog raspona, glad raste, a metabolizam usporava.“ Hormoni, poput leptina kojeg proizvode masne stanice, šalju signale mozgu o razini pohranjene energije. Ako leptin ne funkcioniše pravilno, mozak ne prepoznaje koliko je energije pohranjeno i reaguje pojačanom gladi. Dobra vijest je da se 'set point' može postupno mijenjati kroz dugoročne promjene životnog stila, bolju kvalitetu sna i smanjenje stresa.

Osim genetike i biologije, okruženje značajno otežava kontrolu tjelesne mase. U Ujedinjenom Kraljevstvu više od 60 posto odraslih ima prekomjernu težinu ili je pretilo, a problem pogoršava dostupnost jeftine, visokokalorične hrane, agresivan marketing, velike porcije i ograničene mogućnosti za fizičku aktivnost. Alice Wiseman, direktorica javnog zdravstva u Newcastleu, ističe: „Hrana je svuda oko nas – na putu do škole ili posla prolazimo pored pekarnica, kafića i fast fooda. Vidljivost hrane utiče na naše odluke, često nesvjesno.“

„Živimo u okruženju koje potiče prekomjernu konzumaciju hrane. Snaga volje sama po sebi nije dovoljna“, naglašava Bini Suresh. Psihologinja dr. Eleanor Bryant dodaje da fleksibilni pristup hrani – gdje se povremeno popusti, ali se nastavlja s kontroliranim prehrambenim obrascima – daje bolje rezultate od krute discipline. Osvještavanje uloge genetike, biologije i okruženja, uz podršku, strukturiranu prehranu i realne ciljeve, može značajno poboljšati odnos prema hrani i povećati šanse za dugoročni uspjeh.

(Vijesti.ba)