Ranjena u masakru na Markalama: Svuda oko mene bila su mrtva tijela

Sarajevo je, prema riječima Tinjak, 5. februara 1994. bilo okupano suncem i sjeća se da je tada bio neobično topao dan, gotovo varljiv, kao da se spremao za sparinu i tegobu.

Sa svojom sestrom je odlučila otići na pijacu Markale, na koju je stiglo mnogo hrane, a prema njenim sjećanju, prodavale su se čak i čokolade i mlijeko.

“Dugo smo se presvlačile i pažljivo birale šta ćemo obući. Put od stana u Ulici Maršala Tita 32 do Markala trajao je gotovo tri sata. Stalno smo se vraćale u stan da još nešto uzmemo. Kao da nam je bilo suđeno da tog dana shvatimo koliko je život krhak i koliko smo nemoćni pred sudbinom“, prisjeća se Tinjak.

Na Markale su ona i njena sestra stigle sa prijateljicama, a granata je pala i eksplodirala dva metra ispred njih. Geleri su bili posvuda.


Ranjenici u bolnici Koševo nakon masakra na pijaci Markale. Foto: EPA/FEHIM DEMIR

“Izgubila sam se u trenutku kada sam osjetila toplinu oko stomaka — bila sam ranjena. Svuda oko mene bila su mrtva tijela, mrtvi ljudi. Vladali su strah i nevjerica. Te slike i taj osjećaj potpune nemoći ostali su duboko urezani u meni“, kaže Tinjak.

Misao koja joj je tada prolazila kroz glavu bila je da će pasti i druga granata.

“Poginut ću, a nisam se oprostila s najmilijima. Nisam im rekla da ne brinu i da ih volim“, pomislila je.

U strahu da ne padne nova granata, Tinjak je, ranjena, sa sestrom prešla ulicu. Drugarice koje su bile s njima više nisu vidjele.

“Dobri ljudi su nas povezli do bolnice i pružena nam je pomoć. Ali tek u bolnici smo vidjeli razmjere masakra. Ljudi bez ruku i nogu ležali su po hodnicima, a naši heroji – ljekari – nadljudskim naporima spašavali su ranjenike“, govori ona.

O stradanju na Markalama u februaru 1994. pred pravosudnim institucijama Tinjak nikada nije svjedočila.

“Nisam uzela potvrdu da sam civilna žrtva rata jer bi me, s obzirom na to da su to bile lakše povrede, bilo sramota naših boraca“, kaže ona.

Prošle su 32 godine od njenog ranjavanja, a kako ističe, i dalje je razočarana činjenicom da se nakon tri decenije ljudi moraju pravdati zašto nisu svi poginuli ili nestali.

“I dalje slušam da smo mi tu granatu sami sebi poslali“, navodi Tinjak.

S vremenske distance, kaže, zna da je ostala živa kako bi promijenila odnos prema sebi i prema drugim ljudima.

“Svi se rađamo i umiremo s nekom misijom – a tu, na Markalama, moja misija je tek počela“, poručuje Tinjak.

Danas je Tinjak direktorica Prve gimnazije u Sarajevu i profesorica bosanskog jezika i književnosti. U svom profesionalnom radu nastoji mlade ljude učiti da mržnja razara čovjeka, i iznutra i izvana, te da nema ničeg važnijeg od toga da ostanemo ljudi. Kaže da želi dati svoj maksimalni doprinos kako bi mladi vjerovali u sebe i druge, u dobrotu kao najvažniju ljudsku osobinu, te u važnost pamćenja i sjećanja na ono što se dogodilo.

“To se ne radi da bi ljudi mrzili, već da bi prihvatili drugog i drugačijeg i shvatili da ništa nije važnije od dostojanstvenog, moralnog života koji zavređuje svako ljudsko biće“, poručuje Tinjak, piše Detektor.

Pijaca Markale je tokom opsade Sarajeva, najduže opsade jednog grada u modernoj historiji, okupljala građane i bila mjesto gdje se tokom rata u Bosni i Hercegovini trgovalo različitim proizvodima do kojih su građani mogli doći u tom periodu.

U eksploziji minobacačke granate 5. februara 1994. godine poginulo je 68 osoba, a oko 140 ih je ranjeno. Haški tribunal je u tri presude naveo “kako je van razumne sumnje utvrđeno da je granata na Markale ispaljena s teritorije pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske”, odnosno njihovih položaja na Mrkovićima.

Haški tribunal je na doživotni zatvor osudio nekadašnjeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Stanislava Galića, između ostalog i zbog ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje njih oko 140 na pijaci Markale. Na doživotni zatvor su osuđeni Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba VRS-a, između ostalog i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva. I bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomir Milošević osuđen je na 29 godina zatvora.

Prema Detektorovoj Bazi sudskih utvrđenih činjenica, u Hagu je zaključeno da su civili u Sarajevu granatirani bilo putem hotimičnog gađanja, bilo putem neselektivnih i nesrazmjernih napada, te da nijedan dio grada nije bio siguran od granata.

Za granatiranje i snajpersko djelovanje prema civilima u Sarajevu tužilaštva u Bosni i Hercegovini do sada nisu podigla nijednu optužnicu.

(Vijesti.ba)