Bjegunac u Washingtonu

I to je činjenica koju nijedna ironija s društvenih mreža ne može poništiti.

Da, Dodik je presretao sagovornike po hodnicima. Da, fotografije jesu često više PR nego sadržaj. Ali međunarodna politika ne funkcioniše na osnovu podsmijeha. Funkcioniše na osnovu signala. A signal koji se šalje je jasan, čovjek koji je prije četiri mjeseca formalno bio „bjegunac“, politički je ponovo u opticaju.

Dodik se važnim adresama ne pojavljuje kao predstavnik države ili entiteta, nego kao predsjednik stranke. On upravo i traži lični povratak u međunarodnu arenu. I u tome, zasad, uspijeva.

Podsjetimo, 5. marta prošle godine Dodik je potpisao ukaze kojima se zabranjuje rad ključnih državnih institucija – Suda BiH, Tužilaštva BiH, VSTV-a i SIPA-e. Visoki predstavnik je taj čin nazvao de facto najavom secesije. U svakoj državi sa funkcionalnim pravnim sistemom, takav potez bi značio hitno hapšenje. U Bosni i Hercegovini, to je proizvelo apsurd, bjegunca koji se slobodno kreće, spava na par stotina metara od institucija koje bi ga trebale uhapsiti i sve to prenosi uživo pred kamerama.

Zato je pogrešno govoriti da Dodik nije uspio. Tačno je, nije realizovao nijednu od velikih prijetnji koje je najavljivao. Ali jednako je tačno da ih vjerovatno nikada nije ni namjeravao realizovati. Njegov stvarni cilj bila je trgovina, dizanje tenzija u zamjenu za skidanje sankcija i povratak na međunarodnu scenu. I tu trgovinu je, barem djelimično, dobio.

Za to vrijeme, političke elite u Sarajevu vode permanentnu predizbornu kampanju. Takmiče se u međusobnim uvredama i u uvjeravanju javnosti da „to ništa ne znači“. U međunarodnim odnosima, ništa ne znači samo ono čega nema.

Fotografije iz Washingtona i Jerusalema, sviđale se one nama ili ne, znače.

Najopasnija iluzija danas nije Dodikova snaga, nego sarajevsko samozavaravanje. Jer dok se ovdje slavi izmišljena izolacija, realna politika se makar protekle sedmice odvijala Washingtonu i Jeruzalemu bez Bosne i Hercegovine i često, protiv nje.

(Vijesti.ba)