
Zbog toga, uprkos trudu i radu uloženom u proizvodnju, industrija često kao jedino rješenje vidi uništavanje robe – čak i one koja nikada nije ni raspakovana. "Stara" roba zauzima prostor za nove kolekcije, a skladištenje stvara dodatne troškove, piše Deutsche Welle.
Postavlja se pitanje ko uopće može kompanijama određivati šta će raditi s robom u svom vlasništvu. Međutim, Evropska unija pronašla je osnov za intervenciju u zaštiti okoliša. Prema procjenama Evropske komisije, svake godine se u Evropi uništi između četiri i devet posto neprodanog tekstila. Ta odjeća uglavnom završava u spalionicama, što godišnje uzrokuje emisiju oko 5,6 miliona tona ugljendioksida.
Upravo zbog ekološkog utjecaja, EU je već od jula prošle godine uveo stroga ograničenja na uništavanje odjeće za velike modne kompanije. Sada je Evropska komisija tu odredbu proširila i na tekstilne lance srednje veličine. Kako bi im se dalo dovoljno vremena da se prilagode novim propisima, zabrana će za njih stupiti na snagu 2030. godine.
Propisi ipak predviđaju izuzetke, na primjer za robu koja je oštećena ili ako postoji sumnja da je štetna po zdravlje. To predstavlja veliki problem u online trgovini, gdje je povrat robe uobičajena praksa. Iako se vraćeni artikal bitno ne razlikuje od onog isprobanog u kabini prodavnice, trgovci ne mogu znati da li je kupac koji ga je vratio možda bolovao od neke zarazne bolesti. Zbog toga se veliki dio vraćene robe uništava iz predostrožnosti. Na primjer, samo se u njemačkoj online trgovini svake godine na taj način zbrine gotovo 20 miliona vraćenih artikala.
Najkasnije od 2030. godine i srednje veliki tekstilni lanci morat će javno objavljivati podatke o količini neprodane robe i o tome šta s njom namjeravaju učiniti. Brisel se nada da će ova mjera natjerati kompanije da bolje planiraju zalihe i budu realnije pri naručivanju količina. Cilj je potaknuti ih da traže alternative uništavanju, poput prodaje po znatno nižim cijenama ili doniranja robe u humanitarne svrhe.
(Vijesti.ba)