U svojoj kolumni za The Guardian, britanski novinar i pisac Ed Vulliamy, koji je tokom rata izvještavao iz Bosne i Hercegovine, osuđuje “ubilačku brutalnost i ljudsku patnju” u Ukrajini, ali i postavlja pitanje zbog čega se međunarodna zajednica toliko drugačije odnosi prema Ukrajini danas u odnosu na to kako se odnosila prema BiH.
Vulliamy navodi da je “invazija predsjednika Vladimira Putina osuđena kao najgore nasilje u Evropi od Drugog svjetskog rata.”
“Ali prije 30 godina ove sedmice, došlo je do sličnog zločina u Bosni i Hercegovini. Dana 6. i 7. aprila prije tri decenije, kada su SAD i EU priznale novonastalu bosansku republiku, srpski snajperisti i artiljerci koji podržavaju Rusiju otvorili su vatru na prijestolnicu Sarajevo, pokrenuvši najgori pokolj u Evropi od Trećeg Rajha – do sad; molimo se da Ukrajina ne preuzme tu groznu titulu, ako već nije”, piše on za The Guardian.
Iz Sarajeva u međuvremenu dolaze poruke podrške narodu Ukrajine, koje je Vulliamy sročio u jednoj rečenici: “Mi stojimo uz vas, ne samo zato što se slažemo s vama, već i zato što smo preživjeli to.”
Dok je Zapad naoružao ukrajinski otpor, embargo na oružje sa svih strana je zarobio vojsku BiH i “omogućio agresoru proračunatu, nadmoćnu vojnu prednost” piše Vulliamy. Dodaje da, “dok noćna mora u Ukrajini tjera “međunarodnu zajednicu” da traži rješenje u roku od tri sedmice, to se u Bosni oteglo tri godine”.
Ističe da je u ovoj sedmici 1992. godine počela je dugotrajna opsada Sarajeva, samo osam godina nakon što je taj grad bio domaćin Zimskih olimpijskih igara. Piše da je tokom rata u BiH većina Bošnjaka istočne Bosne ubijeno ili raseljeno, da su mnoge žene bile zatočene u logorima za silovanje, te da su sela i džamije zapaljene ili napadane u izolovanim “sigurnim zonama” koje su proglasile Ujedinjene Nacije.
Vulliamy navodi da je bio dio novinarskog tima koji je otkrio “gulag koncentracionih logora za muslimanske i katoličke zatvorenike” u augustu 1992. godine, koji su bili otvoreni od maja te godine, a gdje su hiljade ljudi bilo ubijeno, mučeno i silovano.
Tri “krvave” godine kasnije, u julu 1995. godine, oko 8.000 muškaraca i dječaka pogubljeno je “po brzom postupku” u roku od pet dana nakon pada “zaštićene zone” Srebrenice, navodi on, te dodaje da su žrtve ovog genocida upravo “isporučili ubicama” one sile i vojnici UN-a koji su obećali da će ih zaštiti.
“BiH nije samo pitanje prošlosti”
“Bosna nije samo pitanje prošlosti”, zaključuje Vulliamy, te spominje otvoreno pismo raznih balkanskih i mirovnih grupa koje su upozorile na pojačane tenzije “koje stvaraju ruski saveznici među Srbima i bosanskim Srbima, koji teže odvajanju “Donbasa” bosanskih Srba od BiH”.
Zatim on postavlja pitanje: “Zašto nije bila i nije sada bitna Bosna kao što je to, s pravom, Ukrajina?”
(Vijesti.ba)