Upravo njemu je posvetio jednu od tetovaža na tijelu.
"Ne želim da razmišljam kakav ću biti kad ostarim i kako će stariti moje tetovaže, namjerno sam ih istetovirao na leđima da ih ne bih gledao. Nemam tetovaže na nogama, tu su samo ožiljci zbog mog stila igre i moje fudbalske istorije. Na ruci sam istetovirao datum rođenja mog brata Sapka koji je umro u 42. godini, 30. april 1973. Leukemija ga je odnijela za samo 14 mjeseci zato ne želim da razmišljam o budućnosti i koncentrisan sam isključivo samo na ovaj trenutak, na sadašnjost", piše u knjizi švedskog napadača.
Nastavio je u istom ritmu.
"Pokušavam da ne protraćim ni sekunde i trudim se da budem što je moguće bliži svojim sinovima i da provodim vrijeme s njima i s ljudima koje volim jer znam da život leti i da je dovoljan jedan ljekarski pregled da se sve zauvijek promijeni", ističe Ibrahimović.
Otkrio je detalje bratove borbe s opakom bolešću.
"Kad sam pitao Sapka kako je primjetio da je bolestan, ispričao mi je da je hodao ulicom i da je odjednom počeo čudno da se osjeća, kao da tone u trotoar. Osjećao se kao da je pod vodom, nije mogao da diše. Otišao je odmah u bolnicu i podvrgnuo se nizu pretraga, njemu nisu ništa rekli. Narednog dana, ljekar je nazvao mog oca i sve mu ispričao - pitao ga je kakva je u pitanju leukemija i dobio je odgovor "agresivna", a nažalost stanje se nakon početnih terapija nije popravljalo, štaviše djeluje da mu se samo pogoršalo", priča popularni Ibra.
"Sapko je počeo s terapijama, ali mu se stanje u nekoliko mjeseci pogoršalo. Vratio sam se iz Pariza gdje sam igrao i zatekao ga otečenog, bez kose, već se teško kretao. Bilo mi je jako teško da ga gledam u takvom stanju. Nisam bio spreman. Morao je da pije gomilu lijekova kako bi se osjećao bolje, ali bilo je to tek nakratko. Tata ga je odveo u kupatilo pa se vratio u dnevni boravak i prvi put mi priznao: Nema nade. Pogledao sam ga i shvatio ozbiljnost njegovog pogleda. Nisam mogao da dišem, ni da progutam. Ali, kako? Sapko mi je davao nadu, a tata mi je oduzimao. Sa svom fizičkom snagom koju sam imao, sa svim novcem, sa svim poznanstvima, nisam mogao ništa da učinim da pomognem bratu. Osjećao sam se potpuno nemoćno, kao apsolutna nula. Bio sam uništen", navodi Ibrahimović.
Pomaka nije bilo.
"Sapku se stanje dodatno pogoršalo, odveli smo ga u jednu ustanovu, ali je tu ostao samo sedam dana. Nije mu odgovaralo. Tada je tata odlučio da ga vrati kući. Samo što je on bio iscprljen od bola i napora kojima je bio izložen dok je njegovao sina, 24 sata dnevno više od godinu dana. Nije se odvajao od njega ni na minutu. Oslabio je, više nije mogao ni da ga podigne iako je Sapko već tada bio lagan kao perce. Bio je primoran da ga vrati na kliniku. Krećem prema klinici, zovem tatu, on izlazi iz nje i kreće mi u susret pa zajedno odlazimo do Sapkove sobe. Već je u komi. Nepravilno diše. Tata mi objašnjava da se produžavaju intervali između jednog i drugog udisaja. Sjedim u podnožju kreveta, ali teško mi je da pogledam brata, ne mogu, samo slušam dah koji se produžava. Nakon 15 minuta, tata govori: Eto, gotovo je... Šta? Ne diše više", priča jedan od najboljih fudbalera Švedske.
"Sapko je sačekao da dođem pa onda umro, želio je da budem tu, pored njega. Apsolutno sam ubijeđen u to. Dokasno sam spavao, doručkovao bez žurbe radio sve natenane, ali on me je čekao. Tek kad sam stigao, nakon deset minuta, moj brat je udahnuo posljednji put. Tata ustaje da bi ga pokrio plahtom, a ja ga zaustavljam: "Ne, ne diraj ga. Neka neko drugi to uradi", poručio je.
(Vijesti.ba)