06.12.2023 / 16:27 Svijet - Prijatelj BiH

Rosensaft poručio Netanyahu: U ime Boga, idite!

Rosensaft poručio Netanyahu: U ime Boga, idite!
Foto: Vijesti.ba

Potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC) Menachem Z. Rosensaft je u svom autorskom tekstu za američki list Newsweek pojasnio zašto smatra da premijer Izraela, Benjamin Netanyahu, treba podnijeti ostavku.

Podsjetimo, Rosensafta je ove godine povodom 11. Jula održao govor u Memorijalnom centru u Srebrenici, gdje poslao snažne poruke majkama Srebrenice, preživjelim, delegaciji, članovima Predsjedništva BiH i svim negatorima genocida.

Tekst Menachema Rosensafta povodom aktealne situacije u odnosima između Palestine i Izraela prenosimo u cijelosti.

“Benjamin Netanyahu mora otići. Sad. Pre nego što izazove dalji haos.

Izraelski premijer postao je pravi albatros oko vrata svoje zemlje. A argument koji se često čuje da nije mudro mijenjati vođe usred rata je potpuna glupost. Držati se neuspješnog političkog ili vojnog vođe u ratno vrijeme samo da bi on mogao nastaviti uživati u prednostima moći je u najboljem slučaju besmisleno i potencijalno pogubno.

Vrijedi napomenuti da je David Lloyd George zamijenio Herberta Asquitha na mjestu britanskog premijera 1916. godine, tačno usred Prvog svjetskog rata, a Francuska je promijenila svog premijera četiri puta tokom tog istog rata. Obje zemlje su u tom sukobu završile na pobjedničkoj strani.

Dana 7. maja 1940. godine, osam mjeseci nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, konzervativac Leo Amery pozvao je na svrgavanje vlade britanskog premijera Neville Chamberlaina. "Predugo ste sjedili ovdje za bilo koje dobro koje ste činili", izjavio je Amery u Donjem domu, parafrazirajući Olivera Kromvela. "Odlazite, kažem, i da završimo s vama. U ime Boga, idite."

To je bilo nedugo nakon što je Njemačka započela invaziju na Norvešku, s njemačkim ratnim brodovima koji su mogli bez otpora ući u norveške luke. Tri dana kasnije, Chamberlain je izašao, a Winston Churchill je postao premijer. . . usred rata.

"Ratovi se dobijaju", rekao je Amery u istom govoru, "ne objašnjenjima nakon događaja, već predviđanjem... Premijer nam je 2. maja rekao da su svi osim relativno male prethodnice Ekspedicione snage koja je namijenjeno za Finsku otišla drugamo i da su brodovi uposleni u druge svrhe.Čak ni ono malo neadekvatno jezgro koje je čuvano nije imalo transporta osim ratnih brodova. Zašto se to radilo? Mjesecima smo bili svjesni da Nemci su gomilali trupe i transporte i vježbali ukrcavanje i iskrcavanje protiv nekoga."

Ameryjeve riječi zlokobno su odjeknule kod mnogih od nas u proteklih devet sedmica, ali posebno u svjetlu eksplozivnog otkrića New York Timesa na naslovnoj stranici u petak da su izraelski vojni i obavještajni zvaničnici imali u svom posjedu više od godinu dana detaljan nacrt razornog napada koji je Hamas uspio izvesti 7. oktobra.

Ipak, šta god se drugo moglo reći o Chamberlainu, on nije bezobzirno dozvolio nacističkim SS odredima da jurišaju preko kanala i ubiju 1.200— ili čak i jednog—britanskog civila, ili nasilno kidnapuju preko 230—ili čak jednog—britanskog državljana kao taoce . Također nikada nije premjestio britanske trupe sa strateških položaja u, recimo, Škotsku.

Netanyahu i njegova šarolika ekipa, s druge strane, preusmjerili su tri vojna bataljona s granice Gaze na Zapadnu obalu prije 7. oktobra, navodno da bi zaštitili tamošnje jevrejske naseljenike, ali u stvarnosti da bi se smirili i zadobili naklonost ekstremista, krajnje desnice članovi njegove vlade.

U februaru 2001., jedan dan nakon što je jastreb Ariel Sharon odlučno pobijedio tadašnjeg premijera Ehuda Baraka na nacionalnim izborima za izraelsko političko vodstvo, Netanyahu je napisao u New York Timesu da odlazeća "Barakova vlada nije ispunila svoju primarnu dužnost zaštite i odbrane živote građana Izraela." Niko sa trocifrenim koeficijentom inteligencije neće zaboraviti da je 7. oktobra Netanyahuova vlada na spektakularan način "nije ispunila svoju primarnu dužnost da zaštiti i brani živote izraelskih građana".

Netanyahu je nastavio: "Gospodin Barak je izgubio ove izbore ne samo zbog ličnih propusta već i zbog neuspjele politike." Prema Netanyahuovim vlastitim standardima, trebao je podnijeti ostavku ili biti prisiljen da podnese ostavku neposredno nakon 7. oktobra, jer je pokolj tog dana bio direktna posljedica i njegovih "ličnih propusta" i njegove "neuspješne politike".

Pod ličnim promašajima ne mislim samo na njegove višestruke krivične optužnice koje su same po sebi trebale davno okončaju njegovu političku karijeru. Mene, na primjer, daleko više odbija njegova očajnička potreba da se drži te moći po svaku cijenu, uključujući i bacanje sudbine na rasističke ultranacionalističke ekstremiste u pokušaju da uništi nezavisno izraelsko pravosuđe kako bi ga spriječilo da ga protjera. dužnosti ako bude osuđen na suđenju.

Nema potrebe elaborirati o njegovoj promašenoj politici. Unatoč povremenim nagovještajima teoretskog diplomatskog ishoda izraelsko-palestinskog sukoba, uključujući potpisivanje Wye River memoranduma u Bijeloj kući zajedno sa šefom palestinskih vlasti Yasserom Arafatom (tokom Netanyahuovog prvog premijerskog mandata) i govorom iz 2009. u kojem je izrazio uslovne podržavajući "demilitariziranu palestinsku državu" koja postoji uz Izrael, Netanyahu je uvijek bio neprijateljski nastrojen prema palestinskim nacionalnim težnjama.

Njegova hladnokrvna kalkulacija otkako je po drugi put postao premijer 2009. bila je da dugoročni neprijateljski suživot sa fundamentalističkim Hamasom u Gazi — za koji je pogrešno vjerovao da može trajati beskonačno, ili barem dok je on bio premijer — bilo je bolje nego morati pregovarati sa jednako nacionalističkom, ali politički daleko umjerenijom palestinskom upravom na Zapadnoj obali i činiti teritorijalne ustupke.

Iako je dosljedno nastojao da oslabi Palestinske vlasti koliko je god mogao, zatvorio je oči pred Hamasom koji dobija stotine miliona dolara u Gazu iz Katara i, kako je opisao historičar Adam Raz, pristao je "na uvoz široku lepezu robe, posebno građevinskog materijala, uz saznanje da će veliki dio materijala biti namijenjen terorizmu, a ne izgradnji civilne infrastrukture." To je zauzvrat omogućilo Hamasu da poboljša svoje vojne (čitaj terorističke) sposobnosti i neometano se pripremi za 7. oktobar.

Zašto je Netanyahu sve ovo uradio? Zato što su on i Hamas bili – i, što se toga tiče, još uvijek jesu – na istoj strani u odbacivanju rješenja dvije države za izraelsko-palestinski sukob: Netanyahu se protivi palestinskoj državnosti pod bilo kojim okolnostima, a sam Hamasov razlog postojanja je njegov odbijanje da se prihvati postojanje Države Izrael, opet pod bilo kojim okolnostima.

Ukratko, svih osim jedne u proteklih 14 godina kada je Netanyahu bio bez vlasti, on i Hamas su jedni na druge gledali kao na "korisne idiote", osim što je Netanyahu užasno pogrešno izračunao dok je Hamas glumio Netanyahua kao Stradivarija .

Pogrešne procjene imaju posljedice. Ekstremne pogrešne procjene imaju ekstremne posljedice.

Netanyahu je napravio krajnju pogrešnu procjenu da Hamas nije imao kratkoročne ili čak srednjoročne namjere da se uključi u bilo kakvu oružanu operaciju velikih razmjera protiv Izraela, ograničavajući se umjesto toga na povremene raketne napade ili izolirane terorističke akte.

U radijskom intervjuu samo šest dana prije 7. oktobra, Netanyahuov nesrećni savjetnik za nacionalnu sigurnost Tzachi Hanegbi rekao je: "Od runde borbi u maju prije dvije godine, rukovodstvo Hamasa odlučilo je pokazati neviđenu suzdržanost i strpljivost. dvije godine nije bila niti jedna raketa ispaljena pod inicijativom Hamasa iz Gaze. Hamas je vrlo, vrlo suzdržan i razumije posljedice daljnjeg prkosa."

Stvarno?

Gotovo svaki izraelski zvaničnik na relevantnim pozicijama vlasti javno je prihvatio odgovornost za svoje uloge u omogućavanju da se 7. oktobar dogodi na njihovoj straži, uključujući načelnika štaba Izraelskih odbrambenih snaga, ministra odbrane, šefa vojne obavještajne službe i direktor obavještajne agencije Shin Bet. Skoro svi, to jest, osim Netanyahua koji besramno pokušava da okrivi bilo koga i svakoga osim sebe.

Da je Netanyahu i dalje imao povjerenje svoje nacije, čak i nakon vojnog debakla, možda bi mogao nastaviti. Ali on to ne čini. Reći da je njegov broj odobrenja naglo pao od 7. oktobra funkcionalno je isto što i uragane Katrina i Sandy nazivati manjim udarima vjetra. Prema jednoj uglednoj anketi koju su sredinom novembra sproveli istraživači s Univerziteta Bar Ilan, manje od četiri posto Izraelaca vjeruje Netanyahuu da će im reći istinu o bilo čemu. Pinokio i vaš prosječni šarlatanski televizijski vidovnjak imaju veći kredibilitet.

Sve to objašnjava zašto je Netanyahu daleko, daleko iza svog datuma prodaje. Da nedvosmisleno ponovim riječi i osjećaje Lea Ameryja: "Odlazite i dozvolite nam da završimo s vama. U ime Boga, idite!"

(Vijesti.ba)

Izdvajamo