Srpski studenti u Briselu šokirali publiku snimcima nasilja nad demonstrantima

DW je razgovarao s direktoricom tog muzeja.

Tokom ovosedmične posjete srpskih studentkinja i studenata institucijama Evropske unije, u Briselu je u srijedu (14. maj) u Kući evropske historije održana tribina na kojoj su oni govorili o trenutnoj situaciji u svojoj zemlji, kao i o svojoj, kako je nazivaju, borbi za „bolju i pravedniju Srbiju“. Mladi trkači odgovarali su i na pitanja posjetilaca tribine o tome s kakvim se problemima suočavaju i kako dalje namjeravaju da se zalažu za ispunjavanje svojih zahtjeva.

Srpski studenti tom prilikom su prikazali i neke od najbrutalnijih scena napada na demonstrante u blokadama proteklih mjeseci, poput gaženja studentkinja i studenata automobilima.

Domaćica tribina bila je dr. Konstance Icel, direktorica Evropske kuće historije.

Nakon izlaganja studenata, s tom njemačkom historičarom umetnosti, koja od 2017. vodi briselski muzej posvećen evropskoj historiji, razgovarali smo o značaju angažmana civilnog društva u evropskim demokratijama.

DW: Gospođo Icel, Vi ste danas ugostili predstavnike studentskog pokreta iz Srbije. Šta znate o njima, odnosno o protestu koji organizuju već pola godine?

Konstance Icel: Još sam impresioniran onim što sam čula. Ovi mladi ljudi su me veoma dirnuli, mladi koji su trčali sve do Brisela kako bi se borili za demokratiju, transparentnost, za njihova prava i za slobodu izražavanja mišljenja.

Šta su Vam oni rekli o cilju svoje borbe? Za šta se oni tačno bore?

Mladi iz Srbije ispričali su nam da se bore za svoju budućnost. A baš u našem muzeju ovde u Briselu mi tematizujemo brojne pokrete mladih ljudi u posljednja dva stoljeća. Radi se o pokretima koji su promijenili tok evropske historije.

O kakvim se pokretima radilo?

To nisu bili samo studentski pokreti. U načelu se radi o pokretima civilnog društva koji su uticali na razvoj evropske historije. U muzeju tako prikazujemo i revoluciju iz 1848, borbu za demokratiju i ljudska prava koja se vodila u raznim zemljama, bavimo se i pokretom sufražetkinja, odnosno borbu žena za pravom glasa, i naravno studentski pokret 1968. Posebno važnu ulogu u našem muzeju ima naravno 1989. godina, odnosno mirne revolucije u većini zemalja, s izuzetkom Rumunije.

Koliko je u ovim današnjem vremenima, u kojima jačaju autoritarne tendencije, pa i u samoj Evropskoj uniji, važan taj angažman civilnog društva, u ovom slučaju mladih u Srbiji?

Ono što mi možemo da pokažemo u okviru naših izložbi, jesu ljudi koji čine Evropu. Ne postoji nikakva unaprijed definisana Evropa. Evropa raste i nastaje kroz ideje ili vizije koje ljudi imaju o njoj. To je na primer bio pokret otpora u Drugom svjetskom ratu.

Potrebne su nam dakle ideje, potreban nam je angažman. U ovom slučaju kod srpskih studenata vidimo da je taj angažman i fizičke prirode, oni se u tome čak angažuju i koriste vlastita tela, svoja srca i svoj razum, sve za Evropu. I divno je kada to stiže od strane civilnog društva. A utjecaj takvih pokreta na evropsku historiju možete razgledati i u našem muzeju.

Studentkinje i studenti u Srbiji kažu da se bore protiv korupcije, nepravde, za slobodu i demokratiju. Na tribini u Vašem muzeju u Briselu prikazali su i snimke nasilja nad mirnim demonstrantima tokom blokada u Srbiji. Na primer gaženje studenata automobilima, što je srpsko pravosuđe kategorizovalo kao pokušaj ubistva. Kako ste se osjećali dok ste gledali te scene?

To je naravno bilo ekstremno šokantno. Ono što vidimo i što smo mogli danas da čujemo od studentkinja i studenata, jeste da se tu radi o osnovnim ljudskim pravima. Radi se o pravu na život, pravu na slobodno izražavanjem mišljenja, pravu da se može čuti šta oni kažu, tu se radi o slobodi medija. Mi smo upravo vidjeli kako su se ljudski životi dovodili u opasnost. To je neprihvatljivo. Ja sam još uvijek šokirana onim što smo upravo vidjeli.

I šta mislite o njihovom angažmanu za, kako oni to kažu, bolju i pravedniju Srbiju, s obzirom na opasnosti i pritiske kojima su izloženi?

Mi im se veoma divimo zbog hrabrosti koju pokazuju studenti. Oni doslovno preuzimaju odgovornost za svoju budućnost. A to čine i kada idu na fakultet, ali i kada kažu kako oni zamišljaju Evropu budućnosti, odnosno budućnost svoje zemlje. Veoma sam impresionirana time. Nedostaju mi riječi da opišem koliko su hrabri. Ti studenti nam, osim toga, daju i nadu. Oni pokazuju da se za prava treba i mora boriti.

Rudi Dučke, vođa studentskog pokreta u Nemačkoj 1968, govorio je o „dugom maršu kroz institucije“, čime je, pojednostavljeno govoreći, htio da poruči da se radikalne promjene u vlasti i institucijama mogu sprovesti samo ako se postane deo vlasti. Da li to znači da studenti ili aktivisti moraju nužno da postanu akteri na političkoj sceni, na primer da izađu na izbore? Ili za svoje ciljeve mogu da se bore i na drugačiji način?

Postoje razna demokratska sredstva za postizanje određenih političkih ciljeva. Vidimo da se stalno formiraju neke nove stranke. Neke od njih nastaju na temeljima pokreta civilnog društva, ili se radi o akterima civilnog društva koji ulaze u neke stranke ili institucije. U Nemačkoj smo imali brojne takve primjere, poput Joške Fišera.

Ali, to nije jedina mogućnost. Postoje i brojne druge opcije za aktivno bavljenje politikom. Ovdje (kod studenata iz Srbije, prim.red.) vidimo jedan oblik protesta koji će, nadam se, biti uspješan. Jedno ne isključuje drugo.

(Vijesti.ba)