Privatno zdravstvo na račun javnog novca: Ko profitira od saradnje privatnih ustanova i Federalnog fonda?

Iako se radi o ustanovi sa savremenom opremom i stručnim kadrom, postavlja se ključno pitanje: kako je moguće da javni fond, koji se ionako bori s nedostatkom sredstava, preusmjerava novac poreskih obveznika u privatnu bolnicu?

Građani već plaćaju — sada i dvostruko?

Ono što dodatno izaziva zabrinutost jeste činjenica da veliki broj građana već plaća usluge u privatnim klinikama iz vlastitog džepa zbog neefikasnosti javnog zdravstva.

Sada, zahvaljujući ovom ugovoru, ta ista sredstva iz javnog fonda — koji bi trebao prvenstveno služiti jačanju javnog zdravstvenog sistema — idu u ruke privatnog kapitala.

U praksi to znači: građani plaćaju doprinose za javno zdravstvo, ali kada im zatreba vrhunska usluga, sve češće se upućuju u privatne klinike – koje onda refundira isti taj fond. Ovakav mehanizam stvara paralelni sistem u kojem javni sektor stagnira, a privatni procvjeta na račun javnih resursa.

Ko kontroliše troškove?

Transparentnost u vezi s finansiranjem zdravstvenih usluga u privatnom sektoru je upitna.

Ko će kontrolisati izdate fakture, nivo cijena i medicinsku opravdanost pruženih usluga?

Bez jasne kontrole i stroge regulative, ovaj sistem vrlo lako može postati izvor zloupotreba.

A pitanje koje se samo nameće: da li se zdravlje građana stavlja u funkciju profita određenih interesnih grupa?

Gdje je javni interes?

Dok javne bolnice vode borbu s nedostatkom kadra, opreme, osnovnih lijekova i sredstava za sterilizaciju, sredstva iz Federalnog fonda se preusmjeravaju ka privatnim institucijama koje već naplaćuju svoje usluge po komercijalnim cijenama.

Umjesto da se ti resursi iskoriste za poboljšanje javnog sistema, oni se "pumpaju" u sektor koji ne podleže istim obavezama niti ima istu društvenu odgovornost.

Pitanje je i u kojim situacijama i pod kojim uslovima se potpisuje ugovor, da li samo kada javni sektor ne nudi određenu uslugu, a privatni nudi?

Komeracijalizacija zdravstva

Ovakva praksa dugoročno vodi ka komercijalizaciji zdravstva, gdje će dostupnost usluge zavisiti od finansijskih mogućnosti, a ne od medicinske potrebe.

Sporazumi između privatnih ustanova i Federalnog fonda solidarnosti bez ozbiljnog nadzora, transparentnosti i strateškog planiranja, su jedni u nizu primjera gdje javna sredstva hrane privatne profite, dok istinski javni interes ostaje po strani.

Umjesto izgradnje zdravog javnog sistema, država se sve više oslanja na outsourcing zdravlja — bez odgovora na pitanje: šta kada privatni sektor odluči da ne sarađuje više?

Ili, još gore — da diktira uslove?

Nedavno je u Sarajevu otvorena još jedna privatna bolnica. Trebaju li građani očekivati ponovljeni scenarij i potpisivanje nove saradnje?

Javnost se s pravom pita šta je sa provođenjem Zakona o javnim nabavkama?

Da li privatne medicinske ustanove na ovaj način izbjegavaju tendere, dok troše javna sredstva bez njih?

Vrijeme je da se o ovim temama govori otvoreno i odgovorno.

Zdravlje NIJE roba.

A javni novac NIJE privatna kasa.

(Vijesti.ba)