Helez prisustvovao obilježavanju 32. godišnjice stradanja Bošnjaka u selu Mokronoge

U prisustvu porodica žrtava, te predstavnika političkog i vjerskog života, ministar Helez položio je cvijeće i proučio fatihu na spomen-obilježju bošnjačkim civilima stradalim u ovom selu, nakon čega je u okviru zvaničnog programa održao prigodan govor.

Obraćajući se prisutnima, on je s tugom i dubokim poštovanjem odao počast nevinim žrtvama, podsjećajući na težinu zločina koji je počinjen prije 32 godine.

- U ovim krajevima stoljećima žive pošteni i marljivi ljudi različitih nacija i vjeroispovijesti. Dijele dobro i zlo, upućeni jedni na druge. Nažalost, prije 32 godine taj sklad je prekinut. Tog dana devet nedužnih ljudi mučki je ubijeno samo zato što su bili Bošnjaci, muslimani. Ubijeni su u svojim domovima, od ruke onih koji su im trebali biti komšije - kazao je Helez.

Naglasio je da okupljanje na ovakvim mjestima ima višestruk značaj, iskazivanje pijeteta, očuvanje istine i uporno traganje za pravdom.

- Ne smijemo prestati govoriti istinu i tražiti pravdu. To dugujemo žrtvama, njihovim porodicama, ali i budućim generacijama. Put od zaborava do ponavljanja zločina nije dug, i upravo zato moramo biti svjesni svoje odgovornosti - poručio je Helez.

On je posebno naglasio da se svi počinjeni zločini u Bosni i Hercegovini moraju priznati, bez umanjivanja ili opravdavanja, te da se zločinci ne smiju slaviti.

- Rastužuje me što se i danas u nekim dijelovima BiH, ratni zločinci glorifikuju i odlikuju. To nije put kojim trebamo ići. Zločin je zločin, bez obzira ko ga je počinio. Žrtva je žrtva. Nema razlike - rekao je Helez, naglasivši da se samo na istini i pravdi može graditi bolja i pravednija budućnost za Bosnu i Hercegovinu, saopćeno je iz Ministarstva odbrane BiH.

Krvava noć u Mokronogama

U noći 10. na 11. augusta 1993. godine selo Mokronoge u općini Tomislavgrad bilo je poprište jednog od najtežih zločina nad Bošnjacima Livanjskog kantona tokom posljednjeg rata.

Trojica pripadnika HVO-a — Adalbert Topić, zvani Poglavnik, Ivan Baković, zvani Rudo, i Petar Majić (koji je čuvao stražu) — upali su u kuću Sadike-Dike Bešlaga, gdje je bilo deset članova porodice, rođaka i komšija. Devetero njih je izvedeno iz kuće i odvedeno na obližnje uzvišenje Ćula, gdje su brutalno pogubljeni iz automatskog oružja.

Među ubijenima je bilo četvero Sadikine djece — Emir i bliznakinja Emira (1973), Subha (1970) i Sinha (1968) udato Đuliman — zatim njen sinovac Husein (1968) te trojica komšija Tiro: Muharem (1967), Ibrahim (1971) i Mustafa (1970). Preživjela je samo tada devetogodišnja Amela Bešlaga, Sadikina najmlađa kći, koja je bila i ključni svjedok na suđenjima u Livnu i Zagrebu.

Zločin je otkriven tek ujutro, kada je čoban pronašao tijela na uzvisini, a rodbina pronašla Amelu i dvoje male djece koja su spavala na spratu kuće i tako izbjegla smrt.

Istraga je godinama tapkala u mjestu, a pravda je djelimično zadovoljena tek decenijama kasnije. Na ponovljenom suđenju u Zagrebu 2015. godine, Topić je u odsustvu osuđen na maksimalnih 15 godina zatvora, dok je Majić oslobođen, a Baković, koji je ranije osuđen, kaznu je odslužio prije smrti.

Spomen-obilježje podignuto na mjestu zločina danas nosi imena devet nevinih žrtava i, kako je prilikom otkrivanja istaknuto, svjedoči o "devet duvanjskih istina i devet pobijenih svjetova".


(Vijesti.ba)