Šećer: Zaista opasan, ili pogrešno shvaćen

Ljudi koji konzumiraju veće količine slatkiša imaju veći rizik od dijabetesa tipa 2, srčanih bolesti i raka. Međutim, naučnici sve češće naglašavaju da možda nije sam šećer direktni krivac, već višak kalorija u ishrani.

Nekad rijetkost, danas svakodnevica

Nekada je šećer bio dostupan samo tokom sezone voća. Danas ga nalazimo svuda – u sokovima, slatkišima i gotovim obrocima. Upravo ta dostupnost i lakoća konzumacije doveli su do njegovog prekomjernog unosa.

Prema istraživanjima, unos preko 150 grama fruktoze dnevno može smanjiti osjetljivost na insulin i povisiti krvni pritisak i holesterol – ali uglavnom ako je u kombinaciji s viškom kalorija.

Drugim riječima, šećer sam po sebi možda i nije toliko štetan – ali povećava rizik prejedanja.

Ne demonizirati šećer

Dijetetičarka Rene McGregor upozorava na opasnost strogih zabrana: "Etiketiranje hrane kao "dobre" ili "loše" može izazvati poremećaje u ishrani." Upozorava i da potpuno izbacivanje šećera može dovesti do pretjerane fokusiranosti na ishranu, pa čak i do problema poput ortoreksije – opsesije zdravom hranom.

Zanimljivo je da neka istraživanja pokazuju kako unos male količine glukoze može povećati motivaciju kod starijih osoba i pomoći im u obavljanju kognitivno zahtjevnih zadataka.

Pogrešna percepcija

Profesor Alan Levinovitz navodi da je ideja da je šećer "zlo" duboko ukorijenjena u našoj kulturi, slično kao što su nekada smatrali da je seksualno zadovoljstvo grijeh. Taj pogled može dovesti do anksioznosti u vezi s ishranom.

Umjesto da potpuno demoniziramo šećer, stručnjaci savjetuju uravnotežen pristup. Voće, mahunarke i drugi prirodni izvori šećera imaju i druge vrijedne nutrijente, dok gazirani napici i slatkiši često ne nude gotovo nikakvu nutritivnu korist.

Umjerenost, raznolikost i svjesnost o izvoru šećera ključni su faktori za zdravu ishranu. Pretjerano pojednostavljivanje – šećer je loš, prirodna hrana je dobra – može biti štetnije nego sam šećer.

Prije 16. stoljeća, samo su bogati mogli da priušte šećer. Postao je dostupniji kako se trgovina razvijala. Tokom 1960-tih, razvoj masovne prerade glukoze u fruktozu doveo je do nastanka visokofruktuznog kukuruznog sirupa, vještačkog zaslađivača koji je koncentrat glukoze i fruktoze.

Ovu kombinaciju neki stručnjaci za brigu o zdravlju smatraju najsmrtonosnijom, a upravo na nju mnogi ljudi pomisle kad razmišljaju o "šećeru".

Šećerni udar

Unos visokofruktoznog kukuruznog sirupa postao je deset puta veći između 1970. i 1990, više nego bilo koja druga grupa hrane. To je pratilo povećanje gojaznosti, ukazuju istraživači. U međuvremenu, zašećerena pića, koja obično koriste visokofruktozni kukuruzni sirup, bila su ključna za istraživanje koje se bavilo efektima šećera na zdravlje.

Jedna analiza 88 studija pronašla je vezu između uzimanja zašećerenih pića i telesne težine. Ipak, iako se unos gaziranih sokova i dodatih šećera povećao zajedno sa gojaznošću u Americi, podaci ukazuju samo na široku korelaciju.

Neki eksperti ističu da je konzumiranje šećera u padu poslednjih 10 godina u zemljama u koje spadaju i SAD, a da je nivo gojaznosti samo u stalnom porastu.

Postoji i sve veći broj ljudi sa gojaznošću i dijabetesom u oblastima u kojima ima vrlo malo visokofruktoznog kukuruznog sirupa ili ga nema uopšte, kao što su Australija i Evropa.

(Vijesti.ba)