Na današnji dan napustio nas je Dario Džamonja

Kao što je je Davorin Popović bio "Pjevač" sa velikim "P", Dario Džamonja je bio "Pisac". Boem, melanholik i majstor kratke priče, Džamonja je svojim pisanjem zauvijek ostavio trag u bosanskoj književnosti i sjećanjima čitalaca.

Rođen u januaru 1955. godine, Dario je odrastao u sarajevskom naselju Jezero. Porodične tragedije obilježile su njegovo djetinjstvo – otac mu je izvršio samoubistvo, a majka se preselila u Nizozemsku, pa je Džamonja ostao živjeti s bakom i djedom. Kako opisuje u svojim knjigama, vrlo mlad se odao alkoholu, što ga je koštalo školovanja, ali ne i sposobnosti da svijet oko sebe opisuje s neobičnom toplinom, ironijom i nježnošću.

Njegove priče, pisane u ich formi, bile su intimne i iskrene, često protkane tugom, ali i humorom. Džamonja je u njih unosio stvarne ljude i događaje, pišući o kafanama, Sarajevu i ljudima koji ga okružuju – onima koji, poput njega, pokušavaju preživjeti svakodnevicu. Bio je, kako je govorio njegov prijatelj Affan Ramić, čovjek koji “ne živi od pisanja, nego od toga umire”.

Njegov književni opus čini deset knjiga, a izdavačka kuća Buybook ih je posthumno objedinila pod naslovom Ako ti jave da sam pao... – simboličnim kao i njegov život. Prvu zbirku kratkih priča Priče iz moje ulice objavio je 1979. godine, a tokom karijere je dobio niz priznanja, među kojima i nagradu Veselin Masleša (1985), Fund Free Expression Award (1993) i Writes Club Madison (1994).

Dario Džamonja, koji je za života znao reći da se ne kaje što se vratio u Sarajevo jer je to bio “najljepši dan u njegovom životu”, i danas živi kroz svoje riječi. A one, poput njegove najpoznatije rečenice:
„Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav... to je živa istina...“ – i dalje odzvanjaju Sarajevom, među onima koji pamte Daču, pisca koji je znao bol pretvoriti u poeziju svakodnevice.

(Vijesti.ba)