Ko je sin svrgnutog iranskog šaha i kakvi su njegovi planovi?

Njegov poziv na masovne demonstracije, emitiran putem satelitskih kanala i perzijskih medija izvan Irana, naišao je na snažan odjek među dijelom demonstranata u više gradova širom zemlje.

Pahlavi se gotovo pola stoljeća nalazi u egzilu. Njegov otac Mohammad Reza Pahlavi svrgnut je 1979. godine tokom Islamske revolucije, nakon masovnih uličnih protesta koji su doveli do sloma monarhije. Danas 65-godišnji Reza Pahlavi nastupa kao politički aktivista i kritičar aktuelnog režima, iako insistira na tome da se lično ne bori za obnovu kraljevske vlasti.

Rođen 1960. godine u Teheranu, Pahlavi je od djetinjstva bio simbol nasljedstva vlasti, budući da je šah nakon dva neuspješna braka dobio sina koji je prema tadašnjem ustavu trebao postati budući vladar. Međutim, politički preokreti ubrzo su promijenili njegov životni put. Godine 1978. otišao je u Sjedinjene Američke Države na školovanje za vojnog pilota, dok je njegov otac već naredne godine napustio Iran. Monarhija je srušena u vrlo kratkom roku, a šah je kasnije preminuo u egzilu.

Na svoj 21. rođendan Reza Pahlavi je izjavio „spremnost prihvatiti svoje odgovornosti kao legalni kralj Irana“, ali je zakletvu odgodio dok se, kako je naveo, „ne stvore uvjeti za to“. Tom prilikom zakleo se „trobojnicom Irana i Kur'anom“ da će djelovati kao „faktor nacionalne kohezije“. Kasnije je završio obuku za borbenog pilota i studirao politologiju, a tvrdio je i da je tokom Iransko-iračkog rata ponudio iranskoj vojsci da joj se pridruži kao pilot, ali da na to nikada nije dobio odgovor.

Nakon smrti oca, Pahlavi je za dio iranske dijaspore postao simbol monarhističke opozicije. U jednom periodu govorio je o formiranju „vlade u egzilu“, no njegov stvarni politički utjecaj godinama je ostao ograničen. Iako među njegovim pristalicama ima onih koji otvoreno zagovaraju povratak monarhije, Pahlavi danas tvrdi da mu cilj nije titula ni lična vlast.

Kako navodi, njegov plan je „svrgavanje režima i održavanje referenduma na kojem će narod odlučiti o budućem sistemu“. Takav pristup udaljio ga je od dijela tvrdolinijaških monarhista, ali mu je istovremeno donio određenu podršku među mlađim Irancima, koji nisu živjeli u vrijeme šahove vladavine, ali sve češće porede današnje stanje u zemlji s periodom prije 1979. godine.

Njegov rastući publicitet dijelom je rezultat slabosti i rascjepkanosti opozicije u egzilu. Nijedna opoziciona grupa nije uspjela steći širu vjerodostojnost, dok najorganiziranija među njima, Mudžahedin-e Halk, ima vrlo ograničenu podršku zbog svoje ideologije, unutrašnjih pravila i historije saradnje sa Sadamom Huseinom. Pokušaji formiranja šireg opozicionog fronta, uključujući i onaj nakon protesta „Žena, život, sloboda“ 2022. godine, pokazali su se kratkotrajnim i nestabilnim.

Pahlavijevi pozivi na proteste i danas nailaze na odjek, a u pojedinim gradovima mogu se čuti slogani podrške i pozivi na njegov povratak. Ipak, uprkos toj simboličkoj ulozi, ostaje otvoreno pitanje koliki je njegov stvarni politički kapacitet i da li se nostalgija za predislamskim poretkom može pretvoriti u održivu i široko prihvaćenu političku alternativu u Iranu koji se u međuvremenu duboko promijenio.

(Vijesti.ba)