Sarajevo zatrpano smećem, guši se u otpadu i neodgovornosti

Kontejneri prepuni, kese razbacane oko njih, otpad koji se danima ne odvozi i ulice koje sve češće podsjećaju na improvizirane deponije postali su dio svakodnevice. Nesporna je odgovornost Kantonalnog javnog komunalnog preduzeća (KJKP) "Rad" i kantonalne vlasti, ali istina je znatno složenija. Naime, Sarajevo se danas guši u institucionalnom nemaru, kao i u sve izraženijoj neodgovornosti vlastitih građana.

pic.twitter.com/FJCY9SIlHm

— Vijesti.ba (@Vijesti_ba) January 19, 2026

Trebaju li privatnici dobiti posao?

Problem odvoza otpada u Kantonu Sarajevo odavno je prerastao tehničko pitanje. Postao je ogledalo disfunkcionalnog sistema. Shodno tome, postavlja se otvoreno pitanje može li "Rad" sam odgovoriti zadatku, odnosno da li se u posao trebaju "uvesti" i privatne kompanije kako bi se riješio jedan od gorućih problema prijestolnice Bosne i Hercegovine?! Isto tako, iako je još u aprilu prošle godine formirana stručna grupa koja će raditi na tekstu Zakona o komunalnoj policiji u Kantonu Sarajevo, sve je ostalo mrtvo slovo na papiru. Zakon nije usvojen, a kada će i hoće li kantonalne vlasti još nisu prezirale.

Loše planiranje, dijelom i nedostatak radne snage te zastarjela infrastruktura samo dio su razloga zbog kojih komunalni sistem puca po šavovima. Upitni su i projekti reciklaže, te kako i koliko se koristite sredstva iz fondova Evropske unije (EU), koja umnogome nastoji pomoći zemljama aspirantima u članstvo kada je riječ i o "ekološkoj politici".

Međutim, sistem ne bi bio u ovom stanju da se kriza ne hrani i ponašanjem samih stanovnika.

Posebno zabrinjava trend masovnog bacanja hrane, prije svega hljeba. Kese pune hljeba, često još uvijek jestivog, postale su redovna slika oko kontejnera. U društvu koje se ne tako davno suočavalo s ratnom glađu i oskudicom, ovakav odnos prema hrani nosi i duboku moralnu dimenziju. Bacanje hljeba više nije izuzetak, već simptom potrošačkog mentaliteta u kojem se hrana tretira kao bezvrijedna roba, a ne kao osnovna životna potreba.

Ekonomski paradoks dodatno produbljuje problem. I dok se trgovcima ograničavaju marže na osnovne životne namirnicie iste se bacaju, a ujedno sve veći broj građana jedva spaja kraj s krajem. To ukazuje na potpuni izostanak svijesti o planiranju potrošnje, ali i na manjak javnih politika koje bi poticale doniranje viškova hrane ili njihovo odvojeno prikupljanje. Sarajevo, za razliku od brojnih evropskih gradova, gotovo da nema funkcionalan sistem za upravljanje biootpadom.

Etika i haos

Bacanje hrane ne stvara samo etički problem, već i ozbiljan ekološki i zdravstveni rizik. Organski otpad privlači glodare, širi neugodne mirise i ubrzava raspadanje otpada u već pretrpanim kontejnerima. Time se dodatno pogoršavaju higijenski uslovi u naseljima, a grad ulazi u začarani krug prljavštine, nezadovoljstva i međusobnog optuživanja.

Konkretno, odgovornost vlasti je neupitna, jer sistem mora funkcionirati, odvoz otpada mora biti redovan, a kazne za nepropisno odlaganje dosljedno primjenjivane. Ipak, jednako je neupitna i odgovornost građana. Bacanje hljeba, ostavljanje otpada pored praznih kontejnera ili ignorisanje pravila odlaganja otpada direktno doprinosi haosu koji svi kritikuju.

Do kada će Sarajevo ostati zatrpano, ne samo otpadom, nego i vlastitim nemarom?

(Vijesti.ba)