Iličić: Neću više biti 300 dana na putu...

Za Kristijana Iličića to je postala stvarnost, ali ne preko noći i ne bez cijene.

Od direktorske pozicije i kredita za stan do ratnih zona, ničijih zemalja i birokratskih prepreka, njegov put bio je sve samo ne linearan.

U razgovoru za Žene.ba, Kristijan je otvoreno govorio o trenutku kada je odlučio “skočiti u prazno”, o najopasnijoj situaciji u kojoj se našao, o Afganistanu koji mu je promijenio pogled na svijet, ali i o tome zašto se nikada – ni pod koju cijenu – ne bi vratio u korporativni sistem.

Kristijane, kada si prvi put shvatio da želiš proputovati cijeli svijet?

Otprilike na pola puta, kad sam već prošao oko sto država svijeta. Počeo sam intenzivnije putovati u takozvane „opasne“ države i uvidio da je puno toga što do nas na Zapadu dopire samo nekakav medijski narativ. Shvatio sam da nemamo pravu sliku svijeta. Za neke se govorilo da su užasno opasne, ali su meni ostavile nevjerovatno ugodan i dobar dojam, druge se uopće nije spominjalo kao opasne, a pokazalo se da baš i nisu bile bezopasne.

Slično je bilo i s ljudima. Toliko predrasuda prema određenom podneblju, vjeri, boji kože, načinu života... Odlučio sam posjetiti svaku državu i vidjeti kako stvari doista stoje. Lično se osvjedočiti. Napraviti svojevrsnu vlastitu kartu svijeta. Bio je to predan posao i zato nisam htio preskočiti nijednu tačku. A umalo mi se dogodilo da ostanem bez te jedne tačke da bih kompletirao svoju kartu.

Šta te je motivisalo da napustiš stabilan posao i direktorsku poziciju i potpuno se posvetiš putovanjima?

Bio sam jako gladan svijeta, putovanja i daljina. A nisam mogao godišnje dobiti više od nekih 35 dana odmora sa svim spajanjima praznika i blagdana. To mi je bilo premalo. Korporativni život mi nije odgovarao. Imao sam par odličnih godina tamo gdje sam radio, bio sam donekle zadovoljan, iako su me vukle daljine.

No, onda se priča radikalno promijenila, okolnosti su postale nepodnošljive. Svejedno tu odluku nisam donio lako, jer sam taman bio podigao kredit za stan. No, jednoga dana sam jednostavno pukao i to je bilo to. Skočio sam u prazno. Nisam pripremio nikakav biznis sa strane. Jedini kvalitetan kapital koji sam imao i u koji sam duboko vjerovao bilo je stečeno znanje u digitalnom marketingu, jako dobro poznavanje društvenih mreža u vrijeme kad to još nisu znali baš svi, kontakti u prodaji koje sam stekao i urođen osjećaj za biznis. Imao sam i nešto novca koji sam uštedio i odmah ga potrošio na opremu za izradu online sadržaja. Vjerovao sam u sebe.

Kompletan intervju pročitajte na Žene.ba.

(Vijesti.ba)