Iranski raketni arsenal – šta se skriva 500 metara ispod?

Projektili kratkog dometa, poput Fateha i Zolfaghara, namijenjeni su brzim napadima na obližnje vojne ciljeve i često se lansiraju u salvo-paljbama kako bi se skratilo vrijeme reakcije protivnika. Srednjedometne rakete, kao što su Šahab-3, Horamšaher i Sajdžil, mogu teoretski dosegnuti do 3.000 kilometara, iako Teheran tvrdi da se pridržava ograničenja od 2.000 kilometara.

Iran razvija i naprednije sisteme, uključujući hipersoničnu raketu Fatah-2, za koju navodi da može probiti savremene sisteme protuzračne odbrane. Uz balističke, značajnu ulogu imaju i krstareći projektili poput Soumara, kao i dronovi-kamikaze Šahed-136, koji u većem broju mogu preopteretiti i najsavremenije odbrambene sisteme.

Posebnu zaštitu projektilima pružaju podzemne baze, tzv. "raketni gradovi", izgrađeni duboko ispod planina. Njihova ranjivost zavisi od mogućnosti protivnika da onesposobi ulaze i lansirne tačke.

Iako je Iran u posljednje dvije decenije unaprijedio preciznost i domet svojih projektila, nije jasno kolikim zalihama trenutno raspolaže, posebno nakon nedavnih sukoba. Analitičari upozoravaju da bi eventualni dugotrajan rat mogao prerasti u iscrpljujuću utrku između napada i odbrane, u kojoj bi ključni faktor bila izdržljivost i količina raspoloživih presretača i projektila.

(Vijesti.ba)