Lučić o Čoviću: Ko je stvarni ratni profiter, a ko je branitelj?

U svojoj najnovijoj objavi dotakao se životopisa Dragana Čovića, dugogodišnjeg lidera HDZ-a, koji će imati kandidata u vidu Darjane Filipović.

Lučić tvrdi da Čović u jednom dijelu "krije" dio svog životopisa.

"Životopis političara, posebno onog koji je vladar svakog segmenta života jednog naroda preko 20 godina, itekako je predmet interesa javnosti.

Posebno ako se taj životopis krije. Posebno ako u njemu ima detalja koji nisu u skladu s vrijednostima koje političar zastupa.

Životopis može biti blatnjav, ali definitivno nije “stvar prošlosti”. To je lična karta svake javne osobe.

A pošto ga Dragan Čović krije, i ima naviku vrijeđati tuđe životopise, dajemo hrvatskoj javnosti u BiH na uvid njegov stvarni životopis.

Dragan Čović, sin Frane i Mare, rođen 1956. godine u Mostaru, Hrvat (iako se 90-tih izjašnjavao kao Jugoslaven), Doktor tehničkih znanosti, inženjer strojarstva, bivši predsjednik poslovodnog odbora “SOKO" dd. Mostar, Predsjednik GO HDZ Mostar, predsjednik LIONS kluba Mostar i i predsjednik skupštine Hercegovačke banke, oženjen Bernadicom, rod. Prskalo, kćerkom Blage i Jele, rođenoj 10.08.58. u Bogodolu, općina Mostar, otac dvoje djece, stalno nastanjen u Mostaru.

Osnovnu i srednju školu je završio u Mostaru, kao i strojarski fakultet na kojem je magistrirao 81./82. godine i tokom '97. godine obranio doktrosku disertaciju iz domena strojarstva.

Kao student, Čović se na prijavama semestara i ispita potpisivao ćirilicom a tamo gdje se tražilo izjašnjenje upisivao je Jugoslaven.
Da je već tada imao duboke konekcije sa Soko Mostar dokazuju i prijavnice na kojima stoji da je Stipendist Soko Mostar.

U ZI. “SOKO" Čović počinje raditi 82./83. godine, na poslovima kontrole. Krajem 88. ili početkom 89. je obnašao dužnost Predsjednika radničkog savjeta ZI “SOKO, kojom prilikom je potpisao dokumente kojima se veliki dio ovlasti radničkog savjeta prenosi na Predsjednika Poslovodnog odbora ZI “SOKO" Novicu Đurica, koji mu je, za uzvrat, omogućio velike ovlasti u radu i odlučivanju. Narečene aktivnosti su se vremenski podudarale s procesom pretvorbe poduzeća ZI “SOKO. Čović tada biva premješten u alatnicu, kada počinje njegov uspon u karijeri.

Nezamislivo je biti na rukovodećoj poziciji vojne industrije a ne biti član Saveza komunista. Isto tako je nezamislivo biti dio vojno zrakoplovne industrije a ne biti suradnik Kontraobavještajne službe (KOS).

Početkom 90. Đurica biva proglašen menadžerom godine u bivšoj “SFRJ*, što je polučilo nezadovoljstvo djelatnika ZI *SOKO", među kojima je 13 dipl. oecc. potpisalo peticiju protiv Đurice. Čović je stao u obranu Đurice te je predvodio “odmazdu” protiv potpisnika peticije. U razdoblju pred rat, kako za vrijeme studija tako i za vrijeme rada u poduzeću “SOKO" izjašnjavao se kao “Jogoslaven" te se je potpisivao ćirilićnim pismom. Zanimljivo je da se u krugovima u kojim se kretao u to vrijeme smatralo kako je Čović po nacionalnosti Srbin.

Zanimljiv je i njegov istup u svojstvu zamjenika Novice Đurića, kada se zalagao da se isplate dnevnice samo onim djelatnicima SOKO-la koji su bili u pričuvnom sastavu tadašnje JNA, iako se tada nastojalo što više Hrvata uključiti u redove pričuvne policije, kako bi se, na taj način, došlo do osobnog naoružanja.

Početkom rata u R. Hrvatskoj, 91. Čović je obnašao dužnost Direktora proizvodnje u ZI “SOKO", kada su se, za potrebe “JNA", na zrakoplove tipa Galeb, počeli ugrađivati lanseru i podvjesvni nosači bombi. Sve dorade i preinake na letjelicama je svojeručnim potpisom odobravao Dragan Čović. U isto vrijeme ZI “SOKO" je vršio opravke i servis zrakoplova koji su bili oštećeni prilikom bojevih djelovanja u R. Hrvatskoj, kao i otpremu pričuvnih dijelova za letjelice, koje je ZO “SOKO" slao u vojnu bazu Zemunik, kaj Zadra, za potrebe tadašnje JNA.

Dana 1. ožujka 1991. godine, zajedno s Smajom Klarićem i Dušanom Vučjakom, fizički je napao djelatnika SOKO-la, Jurovickog, kojemu je kasnije uručen otkaz, kojega je potpisao Branko Kolobarić.

Prema raspoloživim saznanjima, dio dokumentacije sa potpisima D. Čovića, u kojima on izvješćuje o bojevoj spremnosti zrakoplova, su u ljeto '92. predati tadašnjem Predstojniku odjela za nacionalnu sigurnost HR H-B, Branku Kvesiću. Tokom 91. godine je vršena isporuka lansera (proizvedeni u Grudama) za potrebe "JNA", gdje su naloge za isporuku potpisivali Dragan Čović i Nikola Marić.

Pojedini djelatnici su nastojali bojkotirati isporuke za potrebe “JNA" slijed čega su bili suspendirani ili premješteni na novo radno mjesto, što je odrađivao Željko Mikulić, tehnički direktor tvornice u Grudama, a po nalogu D. Čovića.

U isto vrijeme uposlenicima u Grudama se osobno obraćao i D. Čović, nastojeći objasniti razloge i potrebu za izvršenjem obveza koje tvornica ima prema “JNA". Nakon ovoga su proizvodni kapaciteti iz Gruda izmješteni na lokalitet Ortiješ kod Mostara, gdje su bili pod izravnim vojnim nadzorom i gdje su se sklapali “skupni nosači bombi" za letjelice tipa “Orao", “Mig 21” i “G-4". U isto vrijeme je izvršena i nabava raketnih lansera za zrakoplove, koji su iz Rijeke, preko Ploča, stigli u Mostar s lažnom dokumentacijom, po kojoj se radi o dijelovima nabavljenim za naručitelja iz Izraela, iako se u stvari radilo o dijelovima nužnim za bojevo djelovanje protiv R. Hrvatske. Ova zadaća je bila povjerena Branku Kolobariću, koji se i sada nalazi u najužem rukovodstvu “SOKO dd. Mostar".

Kontrolu ugrađenih skupnih nosača bombi i lansera za rakete je ispred vojne kontrole vršio Damir Ustamujuić, a po nalogu D. Čovića.

Čović je na mjestu Direktora proizvodnje ostao do početka ratnih djelovanja u BiH (travanj, 1992.), kada se ne uključuje u postrojbe HVO-a već ostaje angažiran u “kriznom štabu" poduzeća “SOKO", koji je tada bio smješten u zgradi Đačkog doma u Mostaru. U kriznom štabu su pored Čovića angažirani bili i: Smajo Klarić, Zdravko Bevanda, Suad Repak, Jadranko Burić i drugi.

Ono što je izvjesno u ovom periodu jeste da se prestaje izjašnjavati kao Jugoslaven te mijenja nacionalni identitet u Hrvata.
Krajem svibnja 92. Čović odlazi u Gorance, općina Mostar, i angažira se u logistici 3. bojne HVO-a Mostar, gdje ga je postavio Ljubo Perić (navodno njegov bliski rođak) tadašnji zapovjednik logistike Općinskog stožera HVO-a Mostar. Ovakvu poziciju unutar HVO “zaslužio” je nekom skromnom donacijom.

Na poslovima logističara ostaje do 22.06.92. kada ga, tadašnji Predsjednik HVO Mostar, Jadran Topić, postavlja na dužnost do-ravnatelja poduzeća “SOKO", da bi ga, na prijedlog Jadranka Prlića, Mate Boban postavio na dužnost ravnatelja poduzeća “SOKO". Čović tada okuplja Branka Kolobarića, Smaju Klarića, Zdravka Bevandu, Iliju Đolo, Miru Ćorića i druge, kojima daje zaduženja za upravljanje poduzećem po određenim segmentima.

Vrše se isporuka-prodaja pričuvnih dijelova na europsko tržišta, uglavnom za potrebe izgradnje zrakoplova tipa AIRBUS.

Tokom druge polovine 92. godine je izvršena prodaja dijelova u protuvrijednosti od 3,5 miliona DeM, a prema nepotvrđenim saznanjima čak i preko 5 miliona DeM-a. Isporuka-prodaja je u išla putem poduzeća-banke “HCH SOKO" s sjedištem u Frankfurtu, Njemačka, ili preko posrednika kao što su francusko poduzeće “Euro Copter" i “Dassault".

Tvrtka “HCH-SOKO" je utemeljena početkom '92. godine u Frankfurtu, Njemačka, sa udjelom 60% njemačkog kapitala i 40% poduzeća SOKO" Mostar, a utemeljitelji su Novica Đurica i Nurija Čelik (posjeduje kuću u RH). Uz posredništvo “HCH SOKO" su iz “SOKO - Mostar.

Krajem 92. godine, Ruskoj Federaciji vraćeni su alati iz programa “Illjušin". Povrat alata je odobrio Jadranko Prlić, koji jeu to vrijeme boravio u Moskvi. Uz posredništvo “HCH SOKO" je vršen i uvoz cigareta na područje HR H-B i RH, u kojem su, pored Čovića, sudjelovali i Jadranko Prlić i Marijan Primorac zv. Prndelj, vlasnik poduzeća “Primorka”. Prema nepotvrđenim saznanjima tokom '92. godine je uvozom cigareta ostvarena dobit od oko 1,5 miliona DeM-a, a uvoz je nastavljen i tokom 93. godine.

U okviru poduzeća “SOKO" Mostar, tokom 7. i 8. mjeseca 93. usvojen je vojni Program proizvodnje, gdje su se, pored programa za minobacače, proizvodile i ručne bombe. U to vrijeme su u Upravnom odboru, tj. u “vojnom programu SOKO-la" bili Dragan Čović, Neven Tomić, Mladen Margeta, Dragan Perić, Milivoje Petković, Vlado Čuljak i drugi.

Tokom 93. godine, prema raspoloživim saznanjima, većinski vlasnici poduzeća “SOKO" su trebali postati Jadranko Prlić, Neven
Tomić i Dragan Čović, što su podržavali i predstavnici poduzeća “SOKO" koji su, u međuvremenu, sklopili ugovore s Eurobus-om, Zračnom lukom Zagreb i drugima.

Na ovaj način Čović i njegova obitelj stekli su efektnu kontrolu nad poduzećem SOKO i gotovo svim strojevima unutar poduzeća što je kasnije iskorišteno za izvlačenje novca od Ministarstva obrane HR HB.

Odlukom Vlade HRH-B iz 1996. godine (koja je prema određenim navodima donešena retroaktivno), donešena je odluka o formiranju bescarinske zone u krugu poduzeća “SOKO” d.d. za koju su vezane određene krimogene radnje, kao npr. nestanak šlepera s cigaretama u vrijednosti od 2 miliona DeM-a, u koje su, navodno, sudjelovali i djelatnici ili bliski suradnici MUP-a HRH-B.

Tokom 96. godine, D. Čović je bio jedan od kandidata za gradonačelnika Mostara, a po izboru Ivana Prskala je postavljen za savjetnika za gospodarstvo u gradskoj vladi.

U rujnu 97. je postavljen na mjesto predsjednika GO HDZ Mostara. Prema nepotvrđenim saznanjima bio je član upravnog ili nadzornog odbora Agencije za privatizaciju HNK, i navodno je, u tom svojstvu, potpisao odluku o smanjivanju svih predsjednika upravnih odbora na spomenutom području, “zbog loše sprovedbe privatizacije". navodno je glavni razlog za ovakvu odluku nakana reprivatizacije “Aluminijskog kombinata", koja je prethodno izvršena bez upliva grupacije bliske D. Čoviću. Prema određenim procjenama grupacija (D.Čović, J. Prlić i dr.) bi preuzimanjem kombinata mogli ostvariti dobit od oko 500 miliona DeM-a.

U isto vrijeme postojao je i sukob na relaciji D. Čović, s jedne strane i Mijo Brajković i Mile Puljić, s druge strane, koji su se protivili njegovom kandidiranju za gradonačelnika i postavljanju za ministra privatizacije u Vladi HNK, koju je tada vodio Mijo Brajković.

Prema svemu navedenom jasno je da Čović nije bio učesnik domovinskog rata na strani HVO, a JNA se odrekao tek kada je postalo jasno da Mostar i Soko neće ostati u Jugoslaviji.

Kao takav, Čović se polako penje kroz hijerarhiju HDZ preuzimajući kontrolu ne samo nad strankom nego i nad udruženjima HVO koje su se borile protiv JNA.

Danas, udruge HVO u tišini promatraju kako ovaj bivši jugoslavenski partijski funkcioner koji je upravljao zrakoplovnom industrijom SOKO, monopolizira naslijeđe HVO i njime vodi političke progone stvarnih pripadnika HVO.
Nakon svega postavlja se pitanje, ko je stvarni ratni profiter a ko je branitelj?", upitao se Lučić.

(Vijesti.ba)