BBC: Edinov posljednji ples

Dvije titule prvaka Engleske, uspjesi u Njemačkoj i Italiji, golovi za Manchester City, Wolfsburg, Romu i Inter samo su dio naslijeđa koje je ostavio iza sebe.

Ipak, možda će najjača slika njegove karijere biti ona nastala prije nekoliko mjeseci, kada je Bosna i Hercegovina izborila plasman na Svjetsko prvenstvo, piše BBC.

Dok su njegovi saigrači slavili pobjedu nad Italijom nakon izvođenja penala, Džeko je stajao sa rukom u povezu, iscrpljen, ali nasmijan. Bila je to simbolična scena čovjeka koji gotovo dvije decenije nosi teret očekivanja cijele jedne nacije.

Za mnoge Bosance i Hercegovce Džeko nikada nije bio samo fudbaler.

Njegov životni put neraskidivo je povezan sa pričom Bosne i Hercegovine, pričom o izdržljivosti, prkosu i dokazivanju svima onima koji su sumnjali.

Kada je 1992. godine počeo rat u Bosni i Hercegovini, Džeko je imao samo šest godina. Djetinjstvo je proveo u opkoljenom Sarajevu, gradu koji je gotovo četiri godine bio pod neprekidnim granatiranjem i snajperskom vatrom. Nakon što je porodična kuća uništena, živio je sa porodicom i rodbinom u skučenom stanu, dijeleći svakodnevicu sa ljudima koji su se borili za goli opstanak.

Kasnije će se prisjećati dana provedenih u strahu, neizvjesnosti i stalnoj brizi za najbliže. Jednog dana majka mu nije dozvolila da ode na fudbalsko igralište. Tog istog dana granata je pogodila teren i usmrtila nekoliko djece.

Nakon rata krenuo je njegov fudbalski put u Željezničaru. Malo ko je tada mogao pretpostaviti da će visoki i mršavi dječak iz Sarajeva jednog dana postati jedan od najboljih napadača svoje generacije.

U ranim danima karijere mnogi nisu vjerovali u njega. Zvali su ga "Kloc", a čelnici Željezničara smatrali su dobrim poslom kada je češki Teplice za njega platio svega 25.000 eura.

Godinama kasnije Džeko je postao prvi fudbaler koji je postigao najmanje 50 golova u Premier ligi, Bundesligi i Serie A, potvrdivši status jednog od najkompletnijih napadača moderne ere.

Uprkos svjetskoj slavi nikada nije zaboravio odakle je krenuo. Pomagao je svom Željezničaru, učestvovao u brojnim humanitarnim akcijama i postao prvi UNICEF-ov ambasador iz Bosne i Hercegovine.

Za reprezentaciju je debitovao 2007. godine. Danas je rekorder po broju nastupa i postignutih golova u dresu Bosne i Hercegovine, sa 148 utakmica i 73 pogotka.

Bio je lider generacije koja je 2014. godine izborila prvi nastup Bosne i Hercegovine na velikom takmičenju. Nakon toga uslijedile su godine razočarenja, propuštenih prilika i bolnih poraza u baražima.

Sve se promijenilo dvanaest godina kasnije.

Bosna i Hercegovina je najprije eliminisala Vels, a potom nakon penala i Italiju, te se vratila na najveću svjetsku scenu. Za mnoge mlađe navijače ovo je prva reprezentacija kojoj mogu pripadati na isti način na koji su starije generacije pripadale Džekinoj, Pjanićevoj i Spahićevoj eri.

Posebnu vrijednost ovoj reprezentaciji daje činjenica da je riječ o timu sastavljenom od igrača koji dolaze iz svih krajeva svijeta. Čak 17 od 26 reprezentativaca rođeno je izvan Bosne i Hercegovine, ali su odlučili nositi grb zemlje svojih roditelja i predaka.

Jedan od njih je i Esmir Bajraktarević, junak baraža protiv Italije, čiji su roditelji nakon genocida u Srebrenici pronašli utočište u Sjedinjenim Američkim Državama.

Upravo zbog takvih priča plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo za mnoge predstavlja mnogo više od sportskog uspjeha.

U zemlji koja se i dalje suočava s političkim podjelama, ekonomskim izazovima i posljedicama prošlosti, trenuci zajedničke sreće imaju posebnu težinu.

Hiljade ljudi slavile su na ulicama Sarajeva do ranih jutarnjih sati nakon pobjede nad Italijom. Nije se slavila samo utakmica, slavila se nada.

A u središtu svega ponovo je bio Edin Džeko.

Dok Bosna i Hercegovina ulazi u novu eru, njen kapiten ostaje most između prošlosti i budućnosti. On je konstanta koja je povezivala različite generacije, selektore i epohe reprezentacije.

Iako je zakoračio u petu deceniju života, Džeko i dalje pokazuje da ima šta ponuditi na najvećoj sceni. Gol protiv Velsa, asistencija protiv Italije i liderska uloga u najvažnijim trenucima najbolji su dokaz da Dijamant još nije rekao posljednju riječ.

Možda je ovo njegov posljednji ples na Svjetskom prvenstvu.

Ali za Bosnu i Hercegovinu, ovo bi mogao biti početak jedne potpuno nove priče.

(Vijesti.ba)