Od udesa do lažnih dojava: Ovako izgleda noć u Hitnoj pomoći KS

Ekipa Vijesti.ba provela je nekoliko radnih sati s uposlenicima Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo, ljudima koji svakodnevno odgovaraju na najteže životne situacije i koji često prvi dolaze tamo gdje su pomoć, podrška i nada najpotrebniji.

Proveli smo s njima onoliko vremena koliko su mogli izdvojiti vremena u noćnoj dežuri, s obzirom na ogroman obim posla. Razgovarali smo s ljekarima, medicinskim tehničarima i vozačima sanitetskih vozila.

“Poprilično su izazovne noćne dežure, kako u ambulantnim tako i terenakim uslovima, jer je tada najveći priliv pacijenata”, priča nam Dr. Adi Osmanbegović.

Problem su poseban prelazni periodi, zbog hroničnih problema koja ne podnose nagle promjene.

Pojašnjavaju nam zašto u Hitnoj pomoći nije najvažnije ko je prije došao i javio se za pomoć i kako se određuju prioriteti.

Svaki poziv koji stigne u dispečerski centar može značiti borbu za nečiji život.

“Mi smo žila kucavica, mi smo na otvorenom, bilo da se nešto dešava u kućama, na sportskim terenima, ulici, svi ti pozivi idu preko desetak poziva i nas troje koji ih primamo i procijenjujemo, određujemo red hitnosti, raspoređujemo ekipe na terenu”, priča dr. Amar Kadrić.

Dodaje da ima dosta poziva na kojima se odmah prepozna panika, pa je iskustvo najvažnije.

“Kad su udesi, ako zove policija nije strašno, ali zna se desiti i drugačije”, pojašnjava.

Nekada je riječ o saobraćajnoj nesreći, nekada o iznenadnom zdravstvenom problemu, a nekada o situacijama koje zahtijevaju brzu reakciju i prisebnost kako bi se spriječile najteže posljedice. A nekada su to lažni pozivi.

Minela Hasković, hitna medicinska tehničarka prepričalq nam je jednu situaciju.

“Zna biti lažnih poziva. Bio je iz Rakovice, neka vikendica, čovjek je tvrdio da se posjekao motorkom, bio je paničan, dao adresu i broj telefona, uputili smo policiju i on se nama javljao na svaki poziv, poslije se ispostavilo da je davao lažne podatke gospodina koji uopšte ne živi tu”, navodi i dodaje da je to radio mjesec dana, kaže, neki zovu da pitaju koliko je sati.

Razgovarali smo i sa Admirom Laletom, vozačem hitne.

Svi oni dijele istu misiju pomoći čovjeku u trenutku kada mu je pomoć najpotrebnija. Ispričali su nam brojna iskustva iz svog rada, od teških i stresnih intervencija koje nikada neće zaboraviti, do trenutaka kada su uspjeli spasiti život i vratiti osmijeh porodicama koje su strahovale za svoje najmilije.

Ono što posebno impresionira jeste njihova smirenost. To su ljudi koji rade noću, vikendima i praznicima. Dok drugi slave s porodicom ili odmaraju, oni su na dužnosti, spremni da odgovore na svaki poziv.

Njihov posao ne podrazumijeva samo medicinsko znanje i stručnost. Potrebna je i velika doza empatije, razumijevanja i psihološke snage.

Nakon nekoliko sati provedenih s ekipama na terenu postaje jasno koliko je njihov rad važan za cijelo društvo.

Zato ova reportaža nije samo priča o poslu koji obavljaju. To je prilika da im odamo priznanje za sve neprospavane noći, za svaki pređeni kilometar, za svaki spašeni život i za svaku pruženu ruku pomoći.

(Vijesti.ba)