Iz našeg ugla: Ponos, svemirski brod i LA koji nije kao na filmu

Ne odnosi se to samo na visok poraz naše reprezentacije. Ne možemo se oteti dojmu da Los Angeles nije ono što smo zamišljali, nije kao na filmovima. Možda smo ga u glavama malo pomiješali sa New Yorkom, ali smo samo na Griffith Observatoryju doživjeli onaj iskreni “wow" osjećaj uživo ugledavši natpis HOLLYWOOD, koji smo cijeli život gledali samo na televiziji i to je uspomena koja ostaje.

Na ostalim lokacijama koje smo obišli izostao je glamur i spektakl koji smo očekivali. Recimo, Hollywod Walk of Fame i Beverly Hills zaista nisu nešto što (toliko) ostavlja bez daha. Zapravo vam najposebniji osjećaj daje sama činjenica da se nalazite tu, dakle lokacija a ne prizori koji vidite. Iskreno, više nam se svidio Toronto.

Tri stvari ćemo posebno pamtiti iz Los Angelesa. Prva je nezapamćena pozitiva na Santa Monici, gdje su naši ljudi dan prije utakmice toliko uživali da je to nemoguće prenijeti fotografijama i snimcima. Ako pratite naše društvene mreže, onda vam je jasno da smo se maksimalno potrudili dočarati svu tu atmosferu, a ako u tome uspjeli bar 70%, mi smo prezadovoljni.


Druga stvar je SoFi Stadium koji nije stadion, nego svemirski brod. Najskuplji je na svijetu, skuplji je od drugog i trećeg stadiona sa te liste zajedno. Imali smo baš problema da se snađemo na njemu. Gdje se ulazi, gdje se izlazi, na kojem smo spratu, gdje je lift, koji je sektor, kuda za press room, gdje je ovo, gdje je ono… Konfuzija poprilična.

“Ima ljudi koji ovdje dolaze svake sedmice, pa se opet izgube”, rekla nam je jedna radnica u media caffeu u sklopu stadiona. Da napravite samo krug oko SoFi Stadiuma treba vam bar 45 minuta hoda i to malo bržeg. Nije to ni toliko nov stadion s obzirom da je izgradnja završena prije šest godina, ali sve na njemu izgleda kao da su ga jučer otvorili.

Ono što nam se nije svidjelo su boxovi iz kojih smo pratili utakmicu. Za razliku od Toronta, na kojem smo imali idealan položaj i potpuno osjetili svu atmosferu na stadionu, u Los Angelesu smo bili ograđeni staklom. OK, tu smo da radimo, ali vam bude bezveze što skoro nikako ne čujete tribine. Posebno kad je na njima toliko puno naših navijača. Neki kažu između 20 i 30 hiljada, ali ko će to tačno prebrojati.

Našli smo mi način da povremeno izađemo na tribinu, čisto da malo provirimo. E to su već nadrealne scene, tek tada doživite utakmicu u fullu. Naši navijači su u par navrata baš glasno zapjevali, a kod “Ko ne skače, mrzi Bosnu” je podrhtavala tribina. To je ta treća stvar koju ćemo pamtiti.

O utakmici nećemo previše. Šteta zbog tako visokog poraza, a najviše zbog crvenog kartona Tarika Muharemovića koji je do isključenja igrao perfektno. Neće ga biti protiv Katara, a to nam je najvažnija utakmica. Zapravo, sve ovo i jeste bila naša matematika prije Mundijala. Uvijek se govori kako “idemo na pobjedu u svakoj utakmici”, ali svi smo znali koja je računica - uzeti barem bod protiv Kanade ili Švicarske i pobijediti Katar. Ostajemo na istom, plan se ne mijenja i zato ovaj poraz nije tragedija, iako je rezultat ružan za vidjeti.

Vraćamo se u Salt Lake City gdje nam je baza, tu smo nekoliko dana pa letimo za Seattle. Vidjet ćemo gdje ćemo dalje.

Vanja Vukmirović

(Vijesti.ba)