Kako je rat protiv Irana promijenio globalni poredak

Kada su krajem februara pale prve bombe, kinesko rukovodstvo suočilo se s mogućnošću pada još jednog prijateljskog režima, no danas je situacija potpuno drugačija: Teheran je opstao, a rat je, prema mišljenju mnogih, razotkrio granice američke moći.

U međuvremenu, diplomatski utjecaj Kine je porastao. Peking se pozicionirao kao zagovornik mira i čak dobio pohvale američkog predsjednika Donalda Trumpa, dok je zahvaljujući strateškim rezervama nafte i okretanju zelenim tehnologijama energetsku krizu prebrodio bolje od mnogih susjeda, navodi se u analizi CNN-a.

Diplomatska igra i pohvale iz Washingtona

Kinesko Ministarstvo vanjskih poslova ove sedmice pozdravilo je objavu američko-iranskog sporazuma, a portparol je poručio da je Peking „spreman“ igrati aktivnu ulogu u „obnovi mira i stabilnosti“ na Bliskom istoku.

Na pitanje da li je Kina učestvovala u postizanju dogovora, portparol Lin Jian nije potvrdio nikakvu konkretnu ulogu, ali je istakao „neumorne“ napore Pekinga da se rat okonča, uključujući mirovni prijedlog u četiri tačke koji je predsjednik Xi Jinping predstavio u aprilu.

Pohvale nisu stizale samo iz Pekinga.

„Želim zahvaliti Kini i predsjedniku Xiju... Ostao je neutralan, potpuno neutralan, i to cijenim“, rekao je Trump na konferenciji za medije tokom samita G7 u Francuskoj u srijedu, naglašavajući da kineski lider nije iskoristio pomorsku moć svoje zemlje kako bi se suprotstavio američkoj blokadi iranskih luka.

„Nisu to uradili. Predsjednik Xi mi je pomogao. Pokušao je pomoći i mislim da je vjerovatno doprinio rješenju“, dodao je Trump.

Oprezno balansiranje

Tokom sukoba Kina je vodila opreznu diplomatsku politiku. Osudila je američki i izraelski napad na Iran i, uprkos američkim sankcijama, nastavila kupovati iransku naftu. Istovremeno je održavala otvorenu komunikaciju sa svim stranama.

Dok se sukob razvijao, Peking su posjetili brojni strani lideri, uključujući Trumpa prošlog mjeseca, iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija nekoliko dana ranije, te čelnike Pakistana, ključnog posrednika u sukobu.

U ranoj fazi pregovora Teheran je tražio kinesku podršku kao garanta mirovnog sporazuma, ali Peking nije pokazao interes da preuzme tako formalnu i potencijalno problematičnu ulogu.

U srijedu je glavni kineski diplomata Wang Yi telefonski razgovarao s Araghchijem i pozvao da se pitanje plovidbe kroz Hormuški moreuz „na odgovarajući način riješi“.

„Svanuo je mir. Sada je ključno da sve strane zaista provedu svoje obaveze i uklone sve oblike uplitanja“, rekao je Wang.

Nije jasno da li je i u kojoj mjeri Peking iskoristio svoj diplomatski utjecaj u neformalnim pregovorima koji su doveli do memoranduma o razumijevanju, potpisanog u srijedu, čime je započeo 60-dnevni period za pregovore o konačnim uslovima sporazuma.

Za Peking su, međutim, ove javne posjete dodatno učvrstile poruku da je, dok drugi vode ratove, Kina odgovorna globalna sila i posrednik.

Rasprava o američkom „sueskom trenutku“

Dok dvije strane ulaze u narednu fazu pregovora, analitičari pažljivo procjenjuju šta su Sjedinjene Američke Države zapravo dobile sukobom koji je nanio ozbiljnu štetu globalnoj ekonomiji.

U Kini, gdje je osporavanje svjetskog poretka kojim dominiraju SAD temelj vanjske politike, stručnjaci raspravljaju o tome kako je sukob uticao na položaj Washingtona na globalnoj sceni.

Neki se pitaju da li je sukob predstavljao takozvani „sueski trenutak“ za SAD, aludirajući na gubitak britanske kontrole nad Sueckim kanalom pedesetih godina prošlog stoljeća, što se smatra simbolom slabljenja međunarodnog utjecaja Velike Britanije i njenog zasjenjenja od strane SAD-a.

„Ponavlja li se za Sjedinjene Države u Hormuškom moreuzu scena koja je bacila sjenu na Britansko Carstvo tokom Suecke krize?“ upitao je Sun Degang, direktor Centra za bliskoistočne studije Univerziteta Fudan u Šangaju, u komentaru objavljenom u utorak u kineskom državnom listu Global Times.

„Od kraja Hladnog rata, Sjedinjene Države postale su jedina supersila svijeta“, rekao je Sun.

Ovog puta, međutim, „američka vojna moć nije se pokazala onako nadmoćnom kako je Washington očekivao“, dok izostanak podrške ključnih saveznika pokazuje da „globalni saveznički sistem predvođen SAD-om pokazuje sve veće znakove podjela“, napisao je.

Iako se o tome raspravljalo i na Zapadu, u Kini su se pojavili i stavovi da je upravo Peking profitirao od rata koji je vodio Washington.

„Kina nema interes da nosi aureolu pobjednika u udaljenom bliskoistočnom ratu“, napisao je politički komentator Hu Xijin na društvenoj mreži Weibo ranije ove sedmice.

Ipak, dodao je da je sukob uticao na svjetsku percepciju Kine, pokazujući uspjeh njenog „strateškog planiranja“ u suočavanju s energetskim šokovima i privlačnost njenog mirnog „puta razvoja“.

Rat je također „značajno umanjio“ ukupnu moć odvraćanja SAD-a kada je riječ o Tajvanu, napisao je Hu, navodeći da je sukob pokazao ograničenja američkih zaliha municije i nemogućnost formiranja zapadne koalicije čak i protiv izolovanog protivnika poput Irana.

„Kojom polugom SAD može uvjeriti svoje saveznike u Evropi da se suprotstave Kini zbog američkih interesa?“, upitao je Hu.

Buduća uloga Kine

Ostaje otvoreno pitanje kako će Kina odgovoriti na ono što smatra slabljenjem američke pozicije.

Peking se dugo zalaže za „multipolarni svijet“ i vjerovatno će iskoristiti ovaj sukob kako bi dodatno promovirao kraj sigurnosnog poretka kojim dominiraju SAD i njihovi savezi.

Ipak, tokom rata Kina je nastojala pažljivo zaštititi vlastite interese, umjesto da preuzme vodeću ulogu ili otvoreno stane na bilo čiju stranu.

Iako je retorički podržavala dugogodišnjeg partnera Iran, Kina je bila odmjerena u kritikama SAD-a i održavala kontakte sa zaljevskim državama koje su bile meta iranskih napada.

Smatra se da je Peking podsticao Teheran na pregovore s Washingtonom, čak i dok su kineske kompanije, prema tvrdnjama američke vlade, pomagale nabavku oružja za Iran, što Kina redovno negira.

Činjenica da je Xi prošlog mjeseca mogao ugostiti Trumpa na prijateljskom sastanku, uprkos svemu tome i zadržavanju pozicije najvećeg kupca iranske nafte, govori o utjecaju Pekinga i njegovom pažljivo odmjerenom balansiranju.

Međutim, analitičari u Kini smatraju da potencijalni „sueski trenutak“ za SAD ne znači automatski da Kina preuzima vrh svjetskog poretka. Kineski zvaničnici već dugo ističu da Peking ne želi biti supersila po američkom modelu.

„SAD ostaje najmoćniji vanjski akter na Bliskom istoku. Promijenilo se to što njegova dominacija sada zahtijeva znatno veće političke, vojne, ekonomske i reputacijske troškove“, rekao je za CNN Sun Chenghao, saradnik Centra za međunarodnu sigurnost i strategiju Univerziteta Tsinghua u Pekingu.

Prema njegovim riječima, sukob bi mogao učiniti kineski pogled na svijet, koji naglašava suverenitet, nemiješanje i sigurnost zasnovanu na razvoju, privlačnijim za mnoge države.

„Ali kredibilitet se ne gradi samo kritikom američkih poteza; on zavisi i od toga može li Kina ponuditi praktična diplomatska rješenja, očuvati energetsku stabilnost i pomoći u stvaranju uslova za deeskalaciju.“

(Vijesti.ba)