
Doveden kao spasitelj američke muške reprezentacije nakon što je Američki fudbalski savez, uz pomoć bogatih investitora, izdvojio ogroman novac kako bi angažovao jednog od najcjenjenijih trenera svijeta u zemlji koju evropska i južnoamerička fudbalska elita tradicionalno smatra fudbalskom periferijom, Pochettino sada ulazi u period u kojem će se pokazati da li zaista vrijedi ogromnog ulaganja.
Sjedinjene Države će u srijedu igrati protiv Bosne i Hercegovine za mjesto među 16 najboljih reprezentacija svijeta. Amerikanci su favoriti, a njihovi navijači očekuju – zapravo zahtijevaju – pobjedu. Sve pozitivne reakcije i pohvale koje je bivši trener Paris Saint-Germaina dobio nakon uvjerljivih pobjeda nad Paragvajem i Australijom neće značiti mnogo ako izgubi naredni meč.
To su ulozi. A za Pochettina situacija nije nimalo ugodna.
Ova američka reprezentacija bi trebala pobijediti Bosnu i Hercegovinu. Ali to neće biti lako. U jednoj utakmici može se dogoditi bilo šta – autogol, rano isključenje ili neki drugi nepredviđeni trenutak. Ako izgube, razlozi neće biti važni. Nakon sjajnog početka na prvom Svjetskom prvenstvu na domaćem terenu poslije 32 godine, jedan poraz mogao bi čitav projekat s Pochettinom pretvoriti u veliko razočaranje.
Sjedeći za masivnim drvenim stolom u svojoj kancelariji u hotelu Ritz-Carlton u Orange Countyju, dva dana prije nego što je kombinovani sastav SAD-a izgubio od Turske rezultatom 3:2, Pochettino je bio opušten i raspoložen. Tokom pola sata razgovora sa grupom novinara, 54-godišnji Argentinac se šalio i smijao. Ispričao je kako je noć prije uvodne pobjede nad Paragvajem od 4:1 spavao “kao beba”, potpuno uvjeren da će njegovi igrači odigrati odličnu utakmicu.
Pred kraj razgovora upitan je da li će biti jednako smiren kada počne nokaut faza.
„Mora biti isto“, odgovorio je, iako to nije isto što i reći da će zaista biti tako. „Moramo se pripremati za utakmicu, a ne razmišljati o tome šta će biti ako ne pobijedimo.“
Koliko god ta pomisao bila neugodna, utakmica protiv Bosne i Hercegovine nosi sve karakteristike takozvane “zamke”. U 29 utakmica otkako je u oktobru 2024. preuzeo američku reprezentaciju, Pochettino je šest puta igrao protiv evropskih selekcija – uključujući i poraz od Turske – i izgubio je svaki put.
Surova realnost je da je ishod ove utakmice vjerovatno mnogo neizvjesniji nego što se predstavlja, dok domaćin Svjetskog prvenstva ima mnogo više da izgubi nego da dobije.
Amerikanci su se plasirali u osminu finala na posljednja tri Mundijala na kojima su učestvovali. Nakon poraza od Turske, vidno uznemireni Pochettino zauzeo je neočekivano defanzivan stav.
„Niko nam nije čestitao što smo završili prvi u veoma teškoj grupi“, prigovorio je novinarima, kao da je to nešto što se uobičajeno radi, uprkos činjenici da je izvještavanje o njegovoj reprezentaciji tokom ovog prvenstva bilo gotovo isključivo pozitivno – uključujući i nakon upravo završene utakmice.
Istina je da je protiv Turske nastupio veoma neiskusan sastav. Samo trojica startera ranije su počela neku utakmicu na Svjetskom prvenstvu, dok su dvojica debitovala na najvećoj fudbalskoj sceni. Uprkos porazu, odigrali su veoma dobro.
Ali znatno slabija američka reprezentacija prošla je mnogo težu grupu još 2014. godine, u kojoj su bili afrički velikan Gana, Portugal predvođen Cristijanom Ronaldom u vrhuncu karijere i kasniji svjetski prvak Njemačka.
Četiri godine ranije ekipa Boba Bradleyja završila je kao prvoplasirana u grupi u kojoj je igrala i Engleska. Gregg Berhalter odveo je SAD u osminu finala 2022. godine sa najmlađom početnom postavom na prvenstvu u Kataru. A Bruce Arena je još 2002. godine ostvario jedinu američku pobjedu u nokaut fazi Svjetskog prvenstva.
Za sada Pochettino nije ostvario ništa slično.
To, naravno, ne znači da neće uspjeti. Vjerovatno raspolaže kvalitetnijim igračkim kadrom nego bilo koji njegov prethodnik. Međutim, zbog proširenog formata takmičenja sada mora pobijediti još jednu utakmicu samo da bi izjednačio ono što su američki treneri prije njega uspijevali više puta.
Nijedan od njih nije imao prednost igranja pred domaćom publikom. Jedini koji jeste bio je Bora Milutinović, koji je SAD 1994. godine odveo do osmine finala, gdje je njegova reprezentacija minimalno izgubila od kasnijeg prvaka Brazila, i to sa ekipom u kojoj je samo sedam igrača bilo profesionalno angažovano u klubovima.
Nije teško razumjeti zašto je Pochettino pod pritiskom.
Za trenera koji je i sam priznao da želi jednog dana ponovo voditi klub u engleskoj Premier ligi, eliminacija već u šesnaestini finala Svjetskog prvenstva, i to od reprezentacije koju mnogi smatraju slabijom, mogla bi ostaviti trajne, možda i nepopravljive posljedice po njegov ugled u svjetskom fudbalu. Sigurno je i sam toga svjestan.
Da budemo jasni, ova američka reprezentacija zaista ima kvalitet da nadmaši sve prethodne generacije. Plasman u četvrtfinale je realan cilj. Više puta sam rekao da bi, uz najbolju moguću igru i malo sreće, čak i polufinale bilo dostižno.
„Godine 2002., kada sam igrao za Argentinu na Svjetskom prvenstvu, Južna Koreja je stigla do polufinala“, rekao je Pochettino prošle sedmice.
„Maroko je to uspio i u Kataru 2022. Zašto ne bismo i mi?“
Ali put do takvog uspjeha počinje pobjedom protiv Bosne i Hercegovine.
Sjedinjene Države to mogu ostvariti, nema dileme. Ova reprezentacija je u posljednje dvije sedmice osvojila simpatije navijača. Igraju borbeno, postižu golove i čine je momci kojima je zaista stalo. Svjesni su da je ovo jedinstvena prilika za razvoj fudbala u njihovoj zemlji i učinit će sve da je iskoriste.
Na Svjetskom prvenstvu nijedna utakmica nije unaprijed dobijena, ali čvrsto vjerujemo da će Sjedinjene Američke Države 1. jula u Santa Clari pobijediti Bosnu i Hercegovinu, piše Fox i dodaje:
- Zbog Pochettina, bilo bi bolje da se to zaista i dogodi.
(Vijesti.ba)
Chat čitatelja