Neradni dan zbog utakmice: Ko će platiti račun?

To je događaj koji će se pamtiti generacijama. Utakmica protiv Sjedinjenih Američkih Država igra se kasno u noći sa srijede na četvrtak i sasvim je prirodno da će ljudi biti budni do ranih jutarnjih sati uz reprezentaciju. Nema dileme da je riječ o historijskom trenutku.

Ali postoji granica između sportske euforije i ozbiljnog upravljanja ekonomijom. Najava da bi četvrtak mogao biti proglašen neradnim danom šalje pogrešnu poruku. Federacija Bosne i Hercegovine danas nema luksuz da se odriče miliona konvertibilnih maraka vrijednosti koje privreda generiše svakog radnog dana.

Pogotovo ne u trenutku kada se javne finansije oslanjaju na nova zaduženja, kada se traži svaki prihod i kada se svakodnevno govori o fiskalnoj disciplini.

Ne može se s jedne strane govoriti o odgovornosti, produktivnosti i investicijama, a s druge preko noći predlagati da se zaustavi rad zato što se igra fudbalska utakmica. Istini za volju, ne obična utakmica, ali ipak utakmica.

Sve to sve više podsjeća na model upravljanja u kojem se političke odluke donose prema trenutnom raspoloženju javnosti, a ne prema ekonomskim interesima zemlje. Upravo je takav način razmišljanja decenijama u socijalizmu gušio konkurentnost, stvarao loše poslovne navike i na kraju uništio privredu.

Istovremeno, ne znamo kakva je budućnost brojnih strateških sistema. Neizvjesnost oko Željezare, Koksare, namjenske industrije. Poslodavci se bore sa rastom troškova, nedostatkom radne snage i sve težim uslovima poslovanja. U takvoj situaciji država bi trebala slati poruku da je svaki radni dan važan, a ne da se proizvodnja može pauzirati zbog sportske euforije.

Do utakmice je ostalo manje od 72 sata. Hiljade kompanija već su organizovale proizvodnju, transport, sastanke, isporuke i ugovorene rokove. Ljudi su planirali radne procese, preuzeli obaveze prema partnerima i kupcima. I sada im se kaže: "Zaustavite sve na 24 sata."

Neki će reći da je ovo prilika koja se ne propušta i da "nismo Amerika". Upravo u tome i jeste problem. Amerika nikada ne bi zaustavila ekonomiju zbog sportske utakmice. Sportski uspjeh bi proslavili, ali fabrike bi radile, transport bi funkcionisao, trgovina bi bila otvorena, a poslovni sastanci održani.

Možda upravo zbog ovakvog načina razmišljanja nikada ne uspijemo stići razvijene ekonomije. Prečesto vjerujemo da emocije mogu zamijeniti rad i posvećenost.

Niko ne osporava pravo poslodavcima da zaposlenima izađu u susret, skrate radno vrijeme ili pronađu fleksibilna rješenja. To je stvar poslovne politike svake kompanije. Ali država ne bi smjela stvarati praksu u kojoj se radni dani suspenduju zbog sportskih događaja.

Jer gdje je granica? Hoće li sljedeći prijedlog biti Dan žalosti ako reprezentacija ispadne sa prvenstva?

Država koja želi biti ozbiljna mora znati razlikovati slavlje od upravljanja. Sport nam donosi radost, ali ekonomija osigurava egzistenciju.

(Vijesti.ba)