Dirljiva ispovijest učesnika svakog "Marša mira": "Srce vuče"

"Marš mira" ove godine obilježava 22. pohod. Među hiljadama prijavljenih učesnika izdvaja se Mirza Ažderović, koji od 2005. godine nije propustio nijedan.

Oživljavajući sjećanje na prve korake u znak sjećanja na žrtve genocida, Ažderović nam priča da mu je sve bilo potpuno nepoznato, ali i da dileme oko učešća ni tada nije imao, iako su mnogi upozoravali da sigurnost nije izvjesna.

"Još uvijek je sve to bilo svježe poslije rata, tek su krenule kolektivne dženaze u Potočarima. Nisam razmišljao, jednostavno srce vuče. To je bila moja odluka bez ikakvog razmišljanja o svojoj sigurnosti, gdje idem i šta idem", rekao je Ažderović u razgovoru za Vijesti.ba, napominjući kako je prvi "Marš mira" bio maksimalno obezbijeđen od strane Ministarstva unutrašnjih poslova entiteta RS:

"Doslovno, na svakih 25 metara je bio njihov policajac. Ono što je mene tada iznenadilo jeste cijela ta trasa od Crnog vrha do Potočara - 98 posto se prolazi kroz bošnjačka sela. Vrlo mali dio teritorije je bio srpsko selo, pa da mi prolazimo kroz njega..."

Kolona obilježena tišinom i skrušenošću

Vraćajući se na početke, pojašnjava kako je prvi "Marš mira" bio i fizički i organizacijski znatno zahtjevniji, posebno zbog malog broja učesnika, ali i predočava da među njima vlada posebna vrsta tišine i skrušenosti.

"Svi znaju gdje su došli i gdje idu. Tu je neka skrušenost, pogotovo kad se upadne u grupu preživjelih, onih koji su prošli tu trasu iz pravca Potočara, onda tu tišina nastane. Neko postavlja pitanja, ali više se sluša šta oni govore - kako su prošli i kuda, gdje su koga ostavili... Tako da, nekad pitanja budu i suvišna, da ništa ne pitaš već samo slušaš", dirljivo je govorio Ažderović o počecima pohoda kada su se desila i neka od njegovih najtraumatičnijih sjećanja.

Jedno od njih je i dolazak na otvorenu masovnu grobnicu "Budak 1".

"Znači, tu gdje smo došli je otvorena masovna grobnica sa kostima, sa posmrtnim ostacima, sa skeletima. Onda prvih godina, recimo, prolazili smo pored grobnica koje su svježe otkopavane, pa se na površini zemlje nađu sitne kosti. I treće godine kada smo prolazili je isto bila otvorena masovna grobnica", potresno opisuje najbolnija iskustva, koja ga, pritom, nikada nisu natjerala da odustane.

Nema umora, ostaje samo duševna bol

Kako je rekao, na pohode će ići sve dok ga noge budu služile, a i kada više ne bude mogao, njegovim putem će nastaviti njegova djeca. Bilo je trenutaka kada bi potpuno iscrpljen stizao u Potočare, ali bi sav fizički umor nestajao onog trenutka kada bi došao na cilj. Priča, "ostajala bi samo duboka, teška duševna bol".

Uz to, svake godine bi, kroz razgovore i svjedočenja učesnika, čuo nove detalje koji mu iznova otvaraju slike i produbljuju emocije vezane za juli 1995. godine.

"Jednostavno, pojavi se neko novi koji je preživio, a nije išao, pa se odluči da krene, pa se prisjeća kuda je išao, kako je prošao, gdje se napio vode, vidio četnike... Napuni se čovjek, bude tu svega, ali kažem, meni je Srebrenica ovodunjalučki reset. Kad odem tamo, sve svoje probleme, koji su mizerni naspram toga, zaboravim. Meni je to duševno i emotivno pražnjenje, ali i podsjećanje na to koliko smo mali i koliko je, nažalost, u julu mjesecu naš život bio bezvrijedan", govorio je za Vijesti.ba Ažderović.

Za njega je posebno i izuzetno potresno kada se učesnici "Marša mira" na nekom dijelu trase osame, najčešće jer su tu izgubili nekog člana porodice, oca, brata...

"Prešli ste"

"Godine 2005. kad smo ulazili u Memorijalni centar Potočari špalir majki je dočekao nas i samo su govorili 'prešli ste, prešli ste'. Meni je fraza 'prešli ste' od tad ostala urezana, tj. njeno značenje i težina koju je imala u julu 1995. godine onima koji su prešli u Nezuk, na slobodnu teritoriju. Taj momenat mi je ostao za života, taj osjećaj i bol. Ne mogu vam to opisati", emotivno se prisjeća Ažderović, kojeg je gostoprimstvo u Potočarima posebno dirnulo.

Ističe kako se u Potočarima, uprkos ogromnoj patnji koju su prošli članovi porodica žrtava genocida, kada se dođe među njih i hoda s njima, vidi koliko su srdačni i dobri domaćini.

"Kad dođem u Potočare doslovno pet njih odmah nude smještaj u svojoj kući. Vrlo mali broj učesnika 'Marša mira' ostane da spava u šatorima u Potočarima. Neugodno se osjećam kada vidim koliko oni mene ugošćuju, a došao sam da njima budem podrška", rekao je.

Na kraju, kao najvažniju i najvrijedniju poruku "Marša mira" izdvaja da se "genocid ne smije zaboraviti niti ponoviti".

"Sad imamo i motoriste i ultramaratonce. Meni je drago tu kad vidim jednostavno, neće se zaboraviti i ne smije. Nažalost, svjedoci smo novim genocidima i u Gazi, i drugim zemljama. Nikako da pouku naučimo iz vlastitih grešaka", zaključio je Mirza Ažderović, plemeniti čovjek velikog srca.

Erna Šahbazović
(Vijesti.ba)