Ostvarivanje prava žrtava rata i dalje zavisi od mjesta prebivališta

Adrijana Hanušić Bećirović, stručnjakinja za seksualno nasilje povezano s konfliktom i autorica studije, rekla je da usvajanje Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji BiH, iako predstavlja neophodan korak, samo po sebi nije dovoljno za efektivnu zaštitu prava, te da i dvije godine nakon njegovog usvajanja postoje ozbiljna pitanja njegove pune i dosljedne implementacije.

Prema njenim riječima, istraživanje je pokazalo da ostvarivanje zakonom priznatih prava i dalje u značajnoj mjeri zavisi od mjesta prebivališta korisnika, stepena usklađenosti kantonalnog zakonodavstva sa federalnim, postojanja ili nepostojanja provedbenih mehanizama, ali i informiranosti i obučenosti službenika zdravstvene i socijalne zaštite koji neposredno primjenjuju zakon.

“Osnovni problem koji identificiramo jeste jaz između normativnog okvira i njegove operacionalizacije u praksi”, kazala je Hanušić Bećirović.

Ona je kazala da su četiri od deset kantona poduzela određene korake ka usklađivanju svojih s federalnim propisima u zadnje dvije godine.

“Posebno zabrinjava činjenica da u tri kantona relevantni propisi socijalne zaštite uopšte ne prepoznaju civilne žrtve rata kao posebnu kategoriju korisnika prava niti sistemski uređuju ostvarivanje njihovih prava”, navela je ona.

Prema njenim riječima, neusklađenost ima neposrednih posljedica za pravnu sigurnost korisnika ali da formalna usklađenost sama po sebi nije dovoljna.

“U nekim slučajevima samo je preuzet katalog prava iz federalnog zakona. (…) U drugim se pojedina prava dodatno razrađuju kroz preciziranje, nadležnosti i modalitet ostvarivanja. U pojedinim slučajevima zakon upućuje i na podzakonske akte, međutim ti potrebni akti nikada nisu doneseni”, kaže Hanušić Bećirović.

Kao pozitivne primjere istakla je Tuzlanski, Zeničko-dobojski i Bosansko-podrinjski kanton. Podsjetila je i na dobru praksu Zeničko-dobojskog i Bosansko-podrinjskog kantona koji predviđaju pristup pravima za svu djecu svih civilnih žrtava rata.

Adisa Likić, predsjednica Udruženja za ruralni razvoj Zvijezda Vareš, u uvodnom obraćanju navela je da je iskustvo pokazalo da je “sve u ladicama”.

“Želim da naglasim da to nisu beneficije nego nešto što nama pripada”, dodala je Likić.

Justine Couldon, UNFPA predstavnica u Bosni i Hercegovini, navela da su prava proširena na papiru tek početak procesa i da ona nisu cilj sama po sebi.

“Zakon je snažan onoliko koliko i njegova primjena, a pristup pravima preživjele danas još uvijek zavisi od toga u kojem kantonu živi. Ova studija je alat, precizno pokazuje gdje su praznine i nudi konkretne preporuke”, kazala je Couldon.

Prema njenim riječima, 30 godina nakon rata, pristup zdravstvenoj zaštiti, rehabilitaciji i podršci ostaje pitanje dostojanstva i reparativne pravde.

Julian Reilly, britanski ambasador u Bosni i Hercegovini, naveo je da studija pokazuje gdje je postignut napredak, ali i gdje i dalje postoje jazovi, te šta još treba uraditi kako bi se osiguralo da preživjele osobe mogu pristupiti podršci na koju imaju pravo.

“Jer za preživjele, provedba se ne svodi na procedure ili propise. Radi se o tome mogu li dobiti zdravstvenu zaštitu kada im je potrebna, primiti podršku bez ponovnog traumatiziranja i biti tretirane s dostojanstvom i poštovanjem od strane institucija odgovornih za zaštitu njihovih prava”, kazao je Reilly.

Adnan Delić, federalni ministar rada i socijalne politike kazao je da mjera jednog društva nije u tome koliko zakona donese, nego koliko ih dosljedno provodi.

“Kada govorimo o manje od hiljadu ljudi, među kojima su i žene i djevojčice koje su preživjele najteži oblik ratnog zločina, ne smijemo prihvatiti da administrativna sporost bude jača od njihovih zakonom zagarantovanih prava”, dodao je Delić.

Nakon predstavljanja studije održana je i panel-diskusija o samoj provedbi Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji BiH.

(Vijesti.ba)