Ispovijest o preživljavanju Potočara: Vojnici su izdvojili dječaka, a Emir je potrčao...

Djetinjstvo pamti kao period ispunjen ljubavlju, sigurnošću i bezbrižnošću. Odrastao je u toplom porodičnom okruženju, okružen pažnjom roditelja, prijateljima i dječijim igrama. Upravo zato, kada govori o tim godinama, kaže da su bile "možda i najsretniji period mog života".

Početkom rata sve što je do tada poznavao nestalo je gotovo preko noći. Srebrenica je postala jedino mjesto u kojem je njegova porodica mogla potražiti utočište. Uprkos teškim okolnostima, nastavio je školovanje noseći tek jednu svesku i olovku, u improviziranim učionicama, bez grijanja i bez izvjesnosti da će nastava sutra uopće biti održana.

“Rat se poput plamena proširio čitavom Bosnom i Hercegovinom. Bilo je ubijanja, razaranja, gladi. Najteže je bilo to što nismo znali šta nas čeka. A ipak, bilo je podnošljivo dok sam bio sa svojom porodicom”, ispričao je prošle godine svoje bolno iskustvo u razgovoru za Vijesti.ba.

Kako se približavao juli 1995. godine, stanovnici Srebrenice živjeli su u nadi da će snage Ujedinjenih nacija spriječiti napredovanje Vojske Republike Srpske. Međutim, 11. jula njegov otac vratio se kući krvav i potresen. Ispričao je da mu je dijete umrlo na rukama i rekao da moraju odmah krenuti. Na jednom raskršću porodica se razdvojila – majka i sestra otišle su prema Potočarima, dok su Emir i njegov otac krenuli kroz šumu. Taj rastanak ostao je jedna od najbolnijih uspomena.

“To je bio jedan od najtežih trenutaka. Pitanje hoćemo li se ikada više vidjeti... Suze, strah, neizvjesnost. Bio sam samo dječak.”

Posljednji zagrljaj: "Vidio sam ubistva"

Put prema slobodnoj teritoriji vodio je kroz šumu ispunjenu opasnostima. Emir je prolazio pored tijela ubijenih ljudi, izbjegavao minska polja i skrivao se od potjera. Njegov otac je u međuvremenu zarobljen. Dok su čekali neizvjesnu sudbinu, otac mu je, ležeći u njegovom krilu, rekao da možda nije trebao povesti sina sa sobom. To je bio njihov posljednji zajednički trenutak.

“Kasnije su nas tjerali da hodamo s rukama iznad glave. Vidio sam ubistva. Udaran sam pendrekom. Na uzvišenju su nas natjerali da sjednemo u redove. Komandant je rekao da se možda planira razmjena. Niko nije vjerovao.”

Kada su vojnici izdvojili dječake i naredili im da ustanu, Emir je u prvi mah ostao sjediti uz amidžu. Ipak, u posljednjem trenutku ustao je i potrčao prema autobusu u koji je uspio uskočiti. Grupa žena sakrila ga je među sobom, što mu je omogućilo da stigne na slobodnu teritoriju.

Ponovni susret s majkom i sestrom bio je jedan od rijetkih trenutaka nade nakon svega što je proživio. Njegov otac nikada nije pronašao put do slobode, a majka je preminula u julu 1999. godine.

"Kad osvaneš sam"

Godinama poslije Emir Bektić izgradio je akademsku karijeru kao magistar i nastavnik, a svoje iskustvo pretočio je u knjigu "Kad osvaneš sam". Djelo je napisano iz ugla šesnaestogodišnjaka kojem je rat oduzeo djetinjstvo, porodicu i osjećaj sigurnosti. Knjigu je posvetio svojim roditeljima, želeći ostaviti trajno svjedočanstvo o onome što je preživio.

“Pisao sam iz ugla dječaka koji ne razumije svijet, ali zna da je izgubio ono najdragocjenije. Napisao sam je da pokažem mladima koliko vrijedi mir. Da znaju da djetinjstvo ne smije završiti ni u šumi, ni pod rafalom, ni u tišini svijeta koji je gledao – i šutio.”

Danas njegova priča predstavlja snažno svjedočanstvo o genocidu i važnosti očuvanja kulture sjećanja. Kroz vlastito iskustvo Emir Bektić govori u ime dječaka kojem je rat prerano oduzeo djetinjstvo, ostavljajući generacijama koje dolaze poruku da se istina ne smije zaboraviti.

(Vijesti.ba)