Emotivna izvedba hafiza Aziza Alilija obilježila oproštaj od žrtava genocida

Tekst za ovu prepoznatljivu ilahiju napisao je Mehmed-ef. Jakubović.

Ukopom posmrtnih ostataka deset žrtava u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari završeno je obilježavanje 31. godišnjice genocida nad Bošnjacima Sigurne zone UN-a Srebrenica.



Nakon komemoracije, vjerskog programa, kolektivne dženaze i posljednjih oproštaja porodica, u Potočarima je ponovo zavladala tišina.

Hiljade ljudi polako su napustile Memorijalni centar, a iza njih je ostala dolina bijelih nišana, od danas brojnija za deset mezara.

Na mjestu na kojem se svake godine iznova susreću bol, istina i sjećanje, danas su spušteni tabuti ljudi čiji su životi nasilno prekinuti prije 31 godinu. Njihove porodice decenijama su čekale da pronađene kosti dobiju ime, a ime mezar na kojem će moći proučiti Fatihu, ostaviti cvijet i u tišini razgovarati sa svojim najmilijima.

Konačan smiraj pronašli su Senad Jusić, Muriz Baraković, Hamed Musić, Ramo Alić, Muhidin Osmanović, Huso Ćerimović, Nuko Nukić, Ahmet Gušter, Asim Kunić i Ramo Dautović.

Najmlađi među njima imao je tek 20 godina, a najstariji 56. Iza svakog imena ostala je porodica, neispunjena obećanja, prekinuti razgovori i život koji je mogao biti proživljen. Danas su njihove porodice dobile mezar, ali ne i godine koje su im oduzete.



U Musalli Memorijalnog centra dženaza-namaz klanjana je ispred deset tabuta prekrivenih zelenim platnom. Predvodio ju je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović, koji je nakon dženaze proučio i dovu šehidima.

Prije dženaze Hor "Djeca Srebrenice" izveo je "Srebrenički inferno".



Dok su odjekivali stihovi "Srebreničkog inferna", nad mezarjem su se ponovo nizala imena ubijenih. Svako izgovoreno ime bilo je povratak jednog čovjeka iz anonimnosti masovne grobnice u pamćenje porodice i svijeta.

Nakon dženaze tabuti su na rukama članova porodica, prijatelja i učesnika komemoracije preneseni kroz mezarje. Pred njima su se pomjerale kolone ljudi, a iznad njih su ostajali samo tišina, jecaji i dove.

Nad otvorenim mezarima porodice su spuštale prve grumene zemlje. Neki su danas ukopavali oca, neki brata, sina ili rođaka. Za njih ovaj dan nije bio samo godišnjica, nego još jedan susret s gubitkom koji ne prolazi i s prazninom koju nijedna presuda, govor ni protok vremena ne mogu ispuniti.


(Vijesti.ba)