Istraživanje pokazalo šta se dešava sa našim mozgom dok skrolamo

Međutim, novo istraživanje pokazuje da je taj utisak varljiv. Ljudi koji gledaju kratke videozapise, poput onih na TikToku i drugim društvenim mrežama, slabije pamte informacije od onih koji gledaju duže videozapise s istim sadržajem.

Razlika se vidi i u mozgu

Posebno je zanimljivo to što se razlika ne vidi samo na testovima znanja, već i u mozgu.

U novom radu objavljenom u časopisu "Communications Psychology" naučnici su pokazali da kratki videozapisi smanjuju sinhronizaciju aktivnosti u dijelovima mozga važnim za pažnju, epizodičko pamćenje i kognitivnu kontrolu, dok istovremeno izazivaju veću sinhronizaciju u područjima povezanim s kognitivnim procesima poznatim kao procesi odozdo prema gore, odnosno s pažnjom vođenom vanjskim podražajima.

To je važan nalaz jer kratki videozapisi više nisu samo oblik zabave. Postali su jedan od glavnih načina na koji ljudi dolaze do informacija. Problem je u tome što ljudski mozak nije svojevrsni spremnik u koji se činjenice mogu jednostavno ubaciti. Mozak mora informaciju registrovati, zadržati je u radnom pamćenju i povezati s ranijim znanjem kako bi ona bila pohranjena u dugoročnom pamćenju.

Mentalni sto

Radno pamćenje možemo zamisliti kao mentalni sto. Na njemu držimo ono o čemu trenutno razmišljamo. Taj sto je mali. Ako na njega neprestano dolaze novi prizori, rezovi, zvukovi, natpisi i promjene tema, starije informacije mogu lako biti potisnute prije nego što ih mozak uspije pohraniti.

Naučnici sa Yunnan Normal University i Central China Normal University u novoj su studiji istraživali na koji način kratki informativni videosadržaji utiču na mozak, pamćenje i učenje. Kako navode autori, „brz rast broja kratkih videozapisa, posebno formata nalik društvenim mrežama koji se odlikuju brzim izmjenama i fragmentiranim sadržajem, doveo je do njihove sve češće primjene u obrazovanju, ali njihova efikasnost i dalje ostaje upitna“.

Tri eksperimenta s videozapisima

Naučnici su u studiji proveli tri eksperimenta.

U prvom su 180 studenata gledali desetominutni video o putovanjima. Jedna grupa gledala je kontinuirani, duži dokumentarni isječak. Druga grupa gledala je isti informativni sadržaj podijeljen u niz kraćih videozapisa, uz umetnute neutralne kadrove, poput snimaka pejzaža iz zraka. Količina govora i broj činjenica bili su usklađeni, a učesnici nisu znali da će biti testirani.

Nakon gledanja dobili su nenajavljeni test pamćenja, a zatim još jedan test narednog dana. Oni koji su gledali kratke, isprekidane videozapise pokazali su slabije pamćenje.

U drugom eksperimentu, s novom grupom od 185 studenata, učesnicima je unaprijed rečeno da pažljivo gledaju jer će kasnije biti ispitani. Međutim, ni to nije u potpunosti uklonilo razliku u pamćenju. Čak i kada su se svjesno trudili učiti, isprekidani format doveo je do slabijeg pamćenja i većeg zaboravljanja tokom noći.

Šta je pokazalo snimanje mozga?

Treći eksperiment bio je najzanimljiviji s neurološkog aspekta jer su naučnici učesnike smjestili u uređaj za funkcionalnu magnetnu rezonancu (fMRI), koji prati promjene protoka krvi u mozgu i tako indirektno prikazuje obrasce moždane aktivnosti. Učesnici su gledali videozapise dok su istraživači pratili aktivnosti njihovih mozgova.

Pritom nisu posmatrali samo koji je dio mozga aktivan, već i koliko su moždane aktivnosti različitih ljudi bile međusobno usklađene dok gledaju isti sadržaj. Ta metoda naziva se "inter-subject correlation", odnosno poređenje sličnosti moždanih odgovora među različitim učesnicima.

Kod dužeg, povezanog videozapisa zabilježena je veća sinhronizacija u područjima važnim za prostornu pažnju, epizodičko pamćenje i organizaciju događaja u smislen slijed. Kod kratkih videozapisa sinhronizacija je bila slabija upravo u tim mrežama. Istovremeno je bila izraženija u područjima povezanim s takozvanom pažnjom odozdo prema gore. To je pažnja koju privlače vanjski podražaji poput bljeska, nagle promjene kadra, glasne muzike ili neočekivanog reza.

Autori iz toga zaključuju da „fragmentirana i brzo promjenjiva priroda tipičnih kratkih videozapisa s društvenih mreža pojačava privlačenje pažnje odozdo prema gore na račun kognitivnih procesa odozgo prema dolje, koji su ključni za duboko učenje i konsolidaciju dugoročnog pamćenja“. Konsolidacija je proces u kojem se nova sjećanja učvršćuju.

Ranije istraživanje pokazalo je sličan obrazac

Ovo istraživanje nadovezuje se na raniji rad iste istraživačke grupe, objavljen 10. januara 2026. godine u časopisu "Science of Learning". U toj studiji 57 učesnika gledalo je ili kontinuirani duži video ili više kraćih videozapisa usklađenih po trajanju i sadržaju. Grupa koja je gledala kratke videozapise pokazala je slabiju tačnost pamćenja. U mozgu su zabilježene slabije aktivacije u klaustrumu, kaudatnoj jezgri i srednjem temporalnom girusu, kao i slabija povezanost između klaustruma i kaudatne jezgre.

Još jedno relevantno istraživanje, objavljeno 26. novembra 2025. godine u časopisu "Science of Learning", proučavalo je kako izlaganje različitim kratkim videosadržajima utiče na sposobnost mozga da kontinuirani tok iskustva podijeli na smislene cjeline. Učesnici su najprije gledali nasumično odabrane kratke videozapise, a zatim drugi, duži i kontinuirani filmski isječak. Rezultati su pokazali da su oni koji su bili više izloženi kratkim sadržajima slabije pamtili kasniji kontinuirani film.

Ipak, važno je naglasiti da autori ne tvrde kako kratki videozapisi trajno oštećuju pamćenje.

To ne znači da je svaki kratki video loš

Naučnici objašnjavaju da kratki video nije nužno loš. Može poslužiti kao dobar uvod u temu, podsjetnik ili demonstracija jednostavne vještine. Problem nastaje kada se kratak, brz i izrazito stimulativan format pokušava koristiti za dubinsko učenje složenih tema. Tada nas može zavarati osjećaj lakoće konzumiranja sadržaja.

Nova studija ne dokazuje da TikTok, Reels ili Shorts trajno oštećuju mozak. Autori također naglašavaju da ona ne pokazuje ni da će svako ko gleda kratke videozapise nužno lošije učiti. Učesnici istraživanja bili su uglavnom zdravi studenti, a tokom snimanja u fMRI uređaju nisu koristili videozapise na način na koji ljudi uobičajeno skrolaju na mobilnim telefonima.

Ipak, poruka istraživanja je jasna. Ako nešto želimo zaista naučiti, mozgu treba omogućiti kontinuitet. Potrebno mu je vrijeme da između činjenica napravi predah, poveže ih, uporedi s ranijim znanjem i pretvori ih u smislenu priču koju ćemo kasnije moći ispričati.

(Vijesti.ba)