Tri godine od ubistva Nizame: Šta smo naučili nakon krvavog 11. augusta?

Tog dana Nermin Sulejmanović ubio je Nizamu Hećimović, Džengiza i Denisa Ondera, dok su još tri osobe ranjene. Počinilac je istog dana izvršio samoubistvo.

Ali ono što ovaj slučaj čini posebno teškim nije samo brutalnost zločina. Težina je i u činjenici da je Nizama prije nego što je ubijena tražila pomoć. Prijavila je nasilje. Tražila je zaštitu.

Institucije su znale da postoji opasnost.

Ipak, zaštita nije stigla na vrijeme.

Policija je od Općinskog suda u Gradačcu tražila izricanje zaštitnih mjera, ali zahtjev nije prihvaćen. Nakon ubistva više se nije postavljalo samo pitanje ko je povukao obarač, nego i jesu li institucije učinile dovoljno da spriječe ono što se moglo naslutiti.

To je pitanje koje ni danas nije izgubilo na težini.

Ubistvo Nizame Hećimović pokrenulo je proteste širom Bosne i Hercegovine. Građani su izašli na ulice, žene su govorile o vlastitim iskustvima nasilja, a javnost je tražila promjene. Tražilo se da prijava nasilja ne bude samo komad papira u nekoj ladici, nego signal za hitno djelovanje.

Promjene su, barem na papiru, došle.

Tokom 2025. godine Federacija BiH dobila je novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama. Policiji su omogućene hitne mjere zaštite, uključujući udaljenje nasilnika i zabranu približavanja, bez čekanja na odluku suda. Izmijenjen je i Krivični zakon FBiH, pa je ubistvo žene motivisano njenom rodnom pripadnošću prepoznato kao teško ubistvo ženske osobe.

To jesu važne promjene.

Ali zakon sam po sebi ne može spasiti ženu koja na vrijeme zatraži pomoć.

Za to je potrebna njegova primjena. Potrebne su obučene institucije, odgovornost, brza reakcija i svijest da nasilje nije privatna stvar porodice, nego ozbiljan društveni i sigurnosni problem.

A statistika pokazuje da problem nije nestao.

Tokom 2025. godine na području Tuzlanskog kantona evidentirane su 802 prijave nasilja u porodici. Protiv počinilaca podnesena su 322 izvještaja. U Sigurnoj kući tokom iste godine boravila je 151 osoba i to 75 žena i 76 djece.

To nisu samo brojevi.

Iza svakog broja nalazi se nečiji strah, nečiji pokušaj da pobjegne iz nasilja, nečije dijete koje odrasta uz posljedice nasilja.

Od 2020. godine u Bosni i Hercegovini ubijena je 61 žena. Svaki novi broj na toj listi znači da kao društvo nismo uspjeli spriječiti još jednu tragediju.

Zato godišnjica ubistva Nizame Hećimović ne bi trebala biti samo još jedan datum kojeg ćemo se sjetiti, objaviti fotografiju i napisati nekoliko rečenica o femicidu.

Treba biti podsjetnik.

Podsjetnik da žena koja prijavi nasilje mora biti shvaćena ozbiljno. Da institucije moraju reagovati prije nego što nasilje preraste u tragediju. Da odgovornost ne počinje tek kada se dogodi ubistvo.

Nizama je prije tri godine tražila pomoć.

Danas, tri godine poslije, najvažnije pitanje nije samo šta se dogodilo 11. augusta 2023. godine.

Najvažnije je šta ćemo uraditi kada sljedeća žena pokuca na vrata institucije i kaže da se boji za svoj život.

Jer odgovor na to pitanje može značiti razliku između još jedne prijave nasilja i još jedne crne statistike.

V.M.
(Vijesti.ba)